FRAGMENTI ZA DRAGIŠIN „ŽIVULJAK”
Miroslav Josić Višnjić
Pisac šara rečima i crta svet u duginim bojama, sa rečitim munjama i gromovima, daruje nam prozne akvarele, lavirane crteže, osenčene serigrafije, velika platna, zanosne murale i freskopise.
Kalezićeva knjiga ima dva sloja, dva lica: prozno i esejističko.
***
Postoji u ovom rukopisu niska proznih bisera (da pomenem dva iz prvog dela rukopisa: „Gospodar smrti” ili „Kuku“), kao što ima i prozno nasušnih zapisa o ocu i majci junaka (na više mesta u tekstu, a jedno je ono o britvulinu koji otac čuva za sina).
***
Kalezićev „junak” (ne znam da li je „pripovedač“ dobra reč za njega) spojio je u sebi naratora i pisca koji lako i jednostavno vodi dijalog sa ljudima uz koje je odrastao i sa onima koje sreće, sa biblijskim pričama, sa antičkim Grcima i mitskim junacima, ali i sa piscima i misliocima koje čita i voli. (Kirkegor i Sokrat su u prvom krugu, tu su i Tolstoj, Andrić, Kami, Jonesko, Selimović, Šklovski, Sarojan, Moljković, Ksenofont, Šekspir, Bekon, Mandeljštam, Kovačević… a u jednom zapisu „provuklo“ se i moje ime.)
***
Kao i pažljivi čitalac Marko Nedić (na koricama prve knjige romana Još sam ovde), mogao bih zapisati i bez trotačke: „Izvesna andrićevska mirnoća i sintaksička jednostavnost iskaza… omogućavaju zaključak da su prvenstveno jezik i stil kojim su izloženi ovi zapisi, slike, sećanja i drugi sadržaji ovog rukopisa njegove nezaobilazne književne vrednosti i ključ njegovog književnog značaja.
Poslednju rečenicu koju sam objavio u tom tekstu, starom tri i po decenije, mogu i sada da potpišem: „O predmetu o kojem ne mislimo kao Kalezić, ne osećamo potrebu da se suprotstavljamo već da prozborimo, istom ili intenzivnijom strašću.
Miroslav Josić Višnjić
(Pogovor za Još sam ovde, knjiga druga)