Pa to je onaj stari bundžija i peticionaš… Bio je uticajan u studentskoj štampi, u „Studentu“ naročito.
Misliš na Iliju iz „Kolarca“, s naočarima?
Tako je. Na njega mislim.
Pa Ilija je umro davno. Štaviše, umro je sit života, tako se čulo. A posle se i videlo, jer je on to sam naveo kao biografski podatak na zadnjoj korici svoje poslednje knjige. I smrt je to poštovala, sutradan je došla po njega u stan i uzela ga pre nego što je knjiga izašla iz štamparije, da mu spase čast, jer obećano valja blagrvremeno ispuniti.
— Što smeta?
— Pa mrtvi se ne vraćaju, zaboravio si. A čitao si „Hamleta”?
— Kad je to napisano?! Od tada je moglo da se vrati milijardu ljudi. Ko ili šta tebi garantuje da od sedam i kusur milijardi koliko ih danas pritiska zemlju bar milijarda ne otpada na povratnike? Odavno se šapuće da u vrtovima rajskim ne cvetaju ruže, da je sva ta divota izmišljena dok se smatralo unosnim da se čoveku može pomoći negde drugde i drukčije no što se to na zemlji čini i kako se čini. A sad se smatra notornom činjenicom da je zemlja i pored ponora jada ipak bolja… No mene tu, ako smem reći, golica nešto drugo: Kako prepoznati povratnike, ili kako odrediti granicu između mrtvaca koji hoda i živog čoveka, jer ona se sve ređe jasno ukazuje, a iza toga mora nešto da stoji. Verujem da je sumnja potekla odatle što neke ljude ono što rade ne preporučuje ubedljivo da ih spremno ubrajamo u žive. Sve više su nijanse u pitanju.
— Ili si poludeo ili misliš da sam ja lud…
Idem! Ne znam gde, ali nešto moram smisliti.
– Što se Ljutiš, Gordane? Prestao si da se nalivaš zelenom rakijom i da menjaš žene, žute i crne, pa sam ti ja sad kriv. E ne može tako.
— Da je bilo, bilo je, i žutih i crnih, ali sve s mukom, trebalo je da dodaš.
— To je tvoj problem. A meni se u ovom trenutku dopada da se poigravam s nekim, hajde da kažem užasno bitnim stvarima. Znam ja, šablonisto, da je Ilija umro, ko to ne zna od ljudi bliskih nama. Sećam se dobro i pomena u „Politici” grupice njegovih proverenih prijatelja o desetogodišnjici smrti. Nazvali su ga vrlo umesno buntovnikom s razlogom. Dopao mi se kontrapunkt nakon asocijacije na stari film „Buntovnik bez razloga.“ A opet dopuštam čudesnu mogućnost da se vratio ili će jednog dana to učiniti. Da se razumemo, ne volim da se držim šablona po svaku cenu i u svakoj prilici, odgovara mi da mu pakostim. Na kraju krajeva, Grčiću, ti si započeo šalu s princom Hamletom. A ako nisi, no si uzeo Hamletov monolog kao izvorni dokaz da se mrtvi ne vraćaju, onda ti ja ne bio u koži. Ali da batalimo, preselo mi je, bolje da odemo na pivo ovde u „Džakartu“. Da danemo dušom. Ja plaćam.
Iliji se razgovor toliko dopade da posle višegodišnje neiskazivo jalove osame, u kojoj je on, shodno tamošnjem stilu ponašanja, mogao da priča o čemu hoće i koliko hoće, a da ga niko ne sluša, dok se ovde i dalje natežu o knjiškim stvarima, kao nekad, požele da im priđe i umeša se izmesta; da nadoknadi bar malo izgubljenog vremena. Pa i da s njima ode na to pivo. Ali se pred njega naglo ispreči nepremostiva prepreka: Kako da dane dušom, kad je dušu već ispustio?