Ako bih sad i „stisnuo petlju” da prihvatim taj poziv, ne mogu biti siguran da mi neko, u međuvremenu, neće obiti stan i zaposesti ga, a gde onda da se vratim. Dođem, krenem da otključam, ali brava ne prima ključ!? Zvonim… otvara vrata čovek kiklopske građe, go do pojasa, dlakav, s pečurkom među očima, i pita me šta hoću. Kažem bojažljivo da bih hteo da uđem u svoj stan, vratio sam se s puta, pa… znate. A on me gleda posagnute glave sa desnom rukom na svom slonovskom uvetu, zabrekao od snage, i ponovo me pita s nekom animalnom nadmenošću naglašavajući svaku reč: Jesi li čist, dedice, znaš li koga tražiš?” Pokušavam da mu ponovo objasnim da je to moj stan, ipak. Nasledio sam ga od roditelja, u njemu živim decenijama, to svi u zgradi znaju i spremni su da posvedoče. „Hteo bih da vidim toga ko je spreman da posvedoči takvu besmislicu”, kaže on i nudi mi žvaku uz usiljen grohotan smeh… Uto nailazi komšija Mikan i ja mu se obraćam, tražim pomoć… On, u duhu vremena, sleže ramenima i prolazi kao da me nikad nije video. G. Kiklop širi ruke i smeška se, stavlja mi do znanja da se presaberem, najzad. Dodajem da moje ime stoji u spisku stanara, to .je odmah proverljivo, ali njemu više nije do natezanja sa mnom i zaključuje razgovor rečima: „Jebi se mumijo, probudio si me“, ljutito zalupivši vrata.
Silazim u prizemlje, gledam spisak stanara u zastakljenom ramu, kad tamo umesto mog imena stoji nečije drugo, verovatno njegovo.
***
— Vidim sami ste, pa rekoh da se udružimo!… Ovako na pogled, moja ste mjera… na neki način, koji baš i ne bih moga da objasnim.
Naglo se prenuh, kao da se u blizini nešto surva. Na sedištu preko puta mene, do vrata kupea, sedeo je čovek zdepast i onizak, širokih ramena, ježave prosede kose, lica potamnelog od sunca i mesnatih skvrčenih ušiju! Nisam siguran da ga prvi put vidim… Možda je on jedan od onih koji strpljivo rade na mojoj krletki.,. A ja bih hteo da još malo gledam sunce!…
— Blijedi ste, zabrinuti — nastavi on i osmotri me sitnim žućkastim očima, uz brz i vedar osmeh, kao da mi želi reći da za sve ima leka, pa i za mene — i on taj lek zna.
— Ništa posebno — rekoh. — Voz ide sporo… a put dug.
— Uz priču to brzo mine. Ja se prepadoh da nije nešto, ne daj Bože, sa zdravljem.
— Ima i toga… Nisam brinuo na vreme, sad plaćam,..
— Da popravimo — reče — i razveza vrećicu, koju beše postavio pored sebe, te iz nje izvuče pljosku. Ponudi me.
— Hvala, prijatelju — rekoh. — Ne pijem.
— Doktori!… Manite doktore, stan im za more… Vatajte što vam duša ište… Srknite, ovo je prijeki lijek; domaća loza, ja sam je peka… Gutljaj barem, valja se…
Otpih gutljaj i zamolih ga da me više ne nudi. On trgnu ceo prst, odahnu blaženo, pa začepi flašu i turnu je u vrećicu.
— Kad ste batalili? upita.
— Poodavno.
— Mnim da ste se pobrkali… Ni duvan ne arčite?
— Ni duvan.
— Lele… — reče — i izvadi iz džepa od bluze poniklovanu kutiju, otvori je i stade da mota cigaru„.
— Ako vama smeta, izaći ću ja na hodnik?…
— Otkad pušite? — upitah.
— Od Drugog rata… moglo bi se kazat… Počeo sam sa šesnaes, đetetom.., prerano. Otac mi je najprije smeta, čak me i tuka, a poslije je diga ruke od mene. Prvo on, pa Bog…
Gledam ga: glava mu malecna u odnosu na trup, i ta vidna nesrazmera delovala je na mene i komično i preteće; kako se god uzme, bilo bi mi lakše da je seo negde drugde!…
— Evo koliko smo zajedno, ođe ste mi — reče on — i desnu šaku, mesnatu i pegavu, kratkih i debelih prstiju sa plitkim, širokim i napuklim noktima prisloni na široke grudi. — Da se upoznamo, brate! Ovako, po zamišljenosti reka bih da ste čojek filozof…
— Psiholog, to je manje…
On baci opušak na pod, zgazi ga, i zamisli se…
— Čekajte — reče potiho — to mu dođe da baratate dušom, koliko ja razbiram…
— Tako mu dođe u načelu — potvrdih — ali ja ničim ne baratam.
— A ja obrnuto, nadležan sam za ono što od čojeka ostane kad mu duša ispane… Neka đe nas Bog dade, no đe nas sastavi!
Ja najprije sjedoh tamo kod nekakvija žena, a one zabrbljaše sve u jedan mah, nijednu riječ ne kvase… Nalježe kondukter i reče da u vozu ima mjesta dosta. Ja skopah ovu vrećicu i sad sam tu đe sam. E bogomi, ovo se ne može svršit tek tako, prst božji je odmah umiješan… A sad da ti nastavim ko sam. Čisto rečeno, čojek sam iz naroda i zanimam se grobarskim poslom! Nekome to nije milo čut, guka mu se u grlo skotura kad čune, a ja to ne razumijem… Posa koji obavljam sasvijem je korisan, a obavljam ga časnom pošteno. I umješno… Bez mene se ne može, iako ne odlučujem ni o čemu krupnome. Nastupam potonji na pozorje ljudskog udesa – sklanjam s lica zemlje ono što se sklonit mora…
***
Onomad sam ga slučajno spazio kako izlazi iz svog „audia” i prilazi trafici. Išao je kao na štakama, zaboravio čovek da pešači!… Pozdravismo se i on me spremno ponudi da me odveze do centra grada, ako sam krenuo u grad. Nisam imao nikaKvog posla u centru, ali pristadoh; takva prilika se ne ukazuje često. Usput mu predložih da zgazi jednog nestrpljivog pešaka i jednom za svagda stavi do znanja skim ima posla. Kao da je jedva čekao da „oduši“ on gnevno reče da mu pešaci iz dana u dan zagorčavaju život, em ih ima mnogo, em nimalo ne poštuju saobraćajne propise; ćoravo i sakato, blentavo i pijano hrli preko ulice, a oni (vozači) ispadaju krivi za sve nesreće. Nikog dosad nije zgazio, ali se boji da će jednog dana izgubiti nerve. Ako se to desi, uhvatiće šturu pa kud puklo da puklo!
– Zanimljiva pričica – primetih. – Izgleda da još samo u šahu pešak ima nespornu vrednost.
– Da, mada i to zavisi od stila igre. Veliki kombinaotri ne čuvaju pešake.
– Ipak, uopšte uzev, iskreno se nadam da će pešak izdržati, njegova je majka zemlja – rekoh.
– Misliš na one koji pešače iz ubeđenja?
– Mislim da praviš velike okuke, a ja sam nestrpljiv da čujem šta se dalje zbivalo s tobom i tajanstvenom gospom… Na kraju, pešaci su izmislili automobile i svu tu silnu tehniku. ko im je kriv što su sami sebe potkopali. nek sad vade kestenje izvatre, a ti nastavi o gospi…