Uvodna beleška
Sistem mišljenja kom je svojstvena ambicija da menja svet sadrži u sebi nešto što se da zloupotrebiti. Strasti se ne mobilišu oko svake ideje. Ona ideja koja čuva neutralnost primarno je filozofska. Ostale kalkulišu s nekim ciljevima izvan njih samih, te su manje-više sklone da postanu plen ideološkog zanosa i slepila. Njihov etičko-humanistički potencijal može biti veliki, ali su u pogledu otpornosti na zloupotrebu ozbiljno manjkave. Do prave pošasti dolazi onda kad se takva ideja pretvori u ikonu i brani se sredstvima sile. Ona, najzad, postaje strašilo i za mnoge od onih koji su duboko verovali u njen smisao.
Zadatak filozofije, izgleda, zaista ne bi trebalo da bude menjanje sveta, jer se on menja mimo svakog nazora o njemu. Nazor je samo škrta priprema. „Istoriju niko ne stvara, ona se ne vidi, kao što se ne vidi kako trava raste.” (B. Pasternak)
Kao nešto drugo
Nastanak nekih vladavina može se uporediti s izlaskom duha iz boce: narod ih prosto dopusti kao nešto drugo. Zalažući se za stabilnost, građani toliko preteraju da na kraju dobiju tiraniju. Svi su prevareni na kraći ili duži rok, čak i sam tiranin, s tim što je on prevaren u svoju korist. Tiranin postaje tiraninom u pravom smislu tek onda kad shvati svoju moć: kad uvidi da je saglasnost s njegovim inicijativama tolika da ne mora da „lupa glavu“ o racionalnoj opravdanosti tih inicijativa. Odobravanje pretiče njegove odluke, ono je načelno. (Svaka odluka čim zadimi u glavi tiranina nailazi na odobravanje ogromne mase privrženika koji na nju čekaju kao na polisu osiguranja svojih frivolnih nada, a upravo to i treba tiraninu jer kakav je to podanik koji dopušta sebi da razmisli pre nego što se odluči.) Tiraninu ostaje samo jedna briga: da sačuva ono što je iz mase izvukao. A opet ih ima koji su u tom pogledu dosta nevešti. Za razliku od njih, jedan provereni prijatelj naše budućnosti sasvim lepo je stvar doterao do kraja.
Šuti i rogati
Šuti s rogatim ne može, jedna je od često navođenih izreka. Rogati je sila, govori jezikom sile i služi se njenim sredstvima, pa je otud za šutog preporučivo da mu se sklanja s puta. Ali, šta da radi onda kad se pokaže da rogati sve puteve smatra svojim? Da se pozove na pravdu, na zakon koji pravdu štiti i otelotvoruje, i pred kojim bi trebalo da smo svi jednaki? Može, naravno, ali će ga rogati ubrzo uveriti (po ko zna koji put) da nije sve tako kao što piše, da nikad nije ni bilo ako ćemo pošteno, niti se vidi kako bi do toga moglo doći; norma je jedno a tvrdoglava činjenica nešto sasvim drugo. I dokle god šuti bude bio to što jeste, moraće voditi računa o toj razlici.
Umesto zaključka
Ako mudrost ikom pomaže, bilo bi prirodno da pomaže mudracima. I to onim pravim, jer samo takvi znaju da čovek ne mora biti kriv da bi bio uništen; dovoljno je samo da postoji. A što je najvažnije, pri tom ne misle da je uništenje jednog čoveka nešto što dovodi u pitanje smisao života. Jedan čovek manje-više. Čak bi se moglo kazati: jedan narod manje-više… Solon, znameniti zakonodavac atinski, i jedan od famozne sedmorice mudraca, rekao je Epimenidu Krićaninu, kad mu je ovaj pohvalio zakone: „Čuj me, Epimenide, i religija i zakoni korisni su samo ako stvari dobro idu, a ako krenu rđavo, nisu ni od kakve koristi,”
Seni Ilije Moljkovića
„Postoje samo dva oblika države:
onaj u kome se mogu smeniti vlade
glasanjem, bez nasilja, i onaj u kom to nije.moguće.”
K. Poper