Kako sam?… To si naša da me pitaš, Žićo, danas u svetu neđelju, kad se spremam da malo počinem! Tanko, Bog mi je jemac… Živim od želje za đecom, jednako onom živom koja su se rasula po svijetu, đe koje, i onom koju sam ja preživio, kukavac sinji. Star, bon i grdno zlomisan tavorim u ovoj kućerini na dva boja. Izjutra ognjište rasprećem, skopirim vatru a u ponoć zaprećem, da mi se žiška ne ugasi, a ognjište ne ostudeni… Što me jadan čačkaš kad mi pomoći ne možeš… Čuješ, kako sam!… Što ne pitaš Tita i tamo one pričalice oko njega, no si mene skolovrčio. Znaš i sam kako sam, ali nećeš da mućneš glavom.
— Ne mogu doć do njih…
— A do mene možeš. E pa dobro sam, da si mi ti živ i zdrav. Eto ti boca na policu, prigni pa idi kod žene tamo…
— Je l istina da je Vidaku zakla vuk magarca?
— Dobro, prigni još jednom, pa dođi sjutra, za danas ti je dosta, sve da vri, moj Srezoje.
— Pošteno. . . Zbogom.
— Viđaš li Mašana?
— Grobara?
— Ja. . .
— Viđam, s mijene na uštap.
— Čudna čojeka, hvalimo te Gospode!. Oće da ga metnu u knjigu neki istoričari lokalni. Pa, kad razmislim, neka ga baš metnu: da nije njega, ne bi ima ko ukopat one dvije babe i mene, što smo još ostali.. , Dok stigne glas dolje u varoš, mi bismo se ucrvljali. A u drugu ruku, znam ka što te gledam, da ne može isti on dočekat da otperjamo. No ne znam što mu smetamo, ne jedemo njegovo, niti nas obukuje ni obuva, a vode, sunca i mjeseca ima dosta i za nas i za njega. Skružilo se nešto u njemu, neka pakost crna, neki akrijep. Juče svratio da popije koju s nogu, pa me pripita jesmo li se dogovorili koje će najprije… E pa toliko me naijedio da bilo bi mi lakše na dušu da mu oni njegov pas nos okine. Da mu ga iskube između ona dva lažljiva oka. Da slikaju i u tu knjigu metnu bez nosa.
— A to se on šali…
— Nije, nije… Tako je to umiješeno. Željno bi dočeka da ostane sam samcijat na svijetu cijelome, ka potonji čoek. Makar toliko da sa zadovoljstvom ispuši cigar duvana… Teška je to crnokopica, ne znaš ga ti. A čuo sam da nešto mrči i piše… On! Ali ima i gorih. I sad idi…
— Da ti donesem sić vode?
— Dobro, de. Ali nema rakije do sjutra.
***
Pavić je bio moj seljanin, odavno je pokojni…
Naučio me da igram karte, da pušim i da pijem pomalo rakije, dok su moji vršnjaci čeprkali po pesku, na čemu sam mu zahvalan. Čas se kleo u Tita, a čas je kleo njega samog. (Ovog drugog bilo je mnogo više.) Jednom sam ga čuo kako kaže mom ocu: „Nekijema je da dosta, a što je ovoj đeci te su došla poznije omogućio da se škole dovate i bonima da se liječe džabe, vazda mu fala za to. Ali treba i to reć da je mnoge razbaštinio kad je smaka koze, one rogate, nikad mu Bog ne pomoga. A neke je u crno zavio ratnom pulitikom, Bog mu nastanak ubio. Svašta je činio taj insan i sve po spisku naplatio. Špijunira je najprije za Ruse, pa protivu Rusa, a za koga nije… Englezi su ga digli, a Amerikanci su mu podasipali. Nije zna ni što ima, ni koliko ima, ni zašto će mu to što ima.” Otac je ćuta pognute glave, bez riječi, odsutno, jer je to mnogo puta čuo od Pavića. Na kraju je sam Pavić nešto tišim glasom dodao: „Doće on opet ako ga nijesu preduboko zakopali. Ili će nam poslat nekoga kao on.“ Tu je otac podiga glavu i progovorio: „Neka pošlju, Paviću, ako ga igđe nađu. No bojim se da su se takvi već udomili. Ne nadaj se boljemu, pametan si čoek.“
Kad smo se poslednji put pozdravljali prilikom mog odlaska u B., on je slutio da je poslednji. Grdno me pohvalio i grdno pogrešio. Rekao je: „Ti si, Garane, najbolji Bjelopavlić… Još si mlad, bićeš ako nijesi. .. A sad da se dogovorimo ovako:
„Čim naredni put prispiješ u ovaj naš raj, ako me ne zatekneš ti se iskradi i dođi na izvor, negđe oko ponoći, kad nikog tamo nema, kad se zvijezde pospušte i ukrupne, a rogati Mjesec ta rezervna potkovica ata božjega, nebom krene, kako u pjesmi stoji, i glasni se samo jednom: O, Paviću! Eto ti mene u vas mah na izvor, da se pitamo za junačko zdravlje i da zapalimo… Narediću ženi da me začeprlja plitko kad dođe taj vakat, samo toliko da se sklonim ljudima s očiju. .. A onda ćemo da pušimo i divanimo do mile volje, dok se zvijezde ne prorijede i uteku u visinu, a Mjesec se izliže i poblijedi, a to mu dođe do blijeska zore… Ja onda kidam u moj rov, a ti se imaš kad naspavat.“
Pričalo se da je bio u dosluhu s nekom nadnaravnom moći, da se bavio vradžbinama i da je liječio ljude od nesanice. To su mu prišili, mislim, zato što je sve radio malko drukčije od drugih. Čak je i kalemio malo pre ili kasnije od ostalih seljana, i to je činio toliko nemarno, da je onom ko bi njegov rad posmatrao bilo neverovatno da se taj kalem može primiti. Sedeo je bezbrižno kad su drugi najviše žurili. Kad bi mu se podsmevali ili mu prigovarali da nije vreme za sedenje, ćutao je ka zaliven spuštenih očnih kapaka, osutim sitnim bradavicama. Kad bi mu se kasnije izvinjavali, uvidevši da mu taj nemar nimalo ne šteti, opet je ćutao i pušio svoju škiju žutu kao dukat… Držao se nekog svog reda, ali taj red je ličio na puku proizvoljnost. I prolazio bi bolje od drugih. A sve nekako neočekivano, bez buke, bleska, lomljave…
„Pavić je najmanje dvades konaka bliži Stvoritelju no mi ostali“, govorio je otac. I držao je do njega, mada mu je ponekad smetao. Vidi ga kako dolazi, pa se osumori i procedi kroz brkove onako za sebe: „Odoše mi dvije ure, najmanje…“
***
One koji se bore za vlast s ambicijom da bitno poprave stanje u svojoj zemlji, ako takvih doista još ima, prepoznaćete po maru i trudu da naprave glavni i obavezujući politički i socijalni program i da taj fundamentalni papir svojim biračima predoče što jasnije i ubedljivije, jer im je stalo da ih oni jasno čuju i pravilno razumeju. A onda da se umešno i sasvim prikladno bore da svoj program ostvare. A ako to ne mogu, treba da se povuku i ustupe mesto boljima od sebe, kojih je bojim se sve manje. A ako ih i ima, kasno dođu na red, katkad toliko kasno da je za njih lično bolje da ne dolaze. Šteta je već ozakonjena, a čast im ne dopušta da se prihvate šminkanja. (Male zemlje i mali narodi moraju marno da štede svoje resurse svih vrsta, da njima krajnje umešno barataju, kao što majstori kratke priče štede reči, na šta pisci velikih romana nisu prinuđeni. Svi naravno moraju da vode računa o svom stilu rada, ali u različitom omeru.)
Oni drugi, gutači vlasti, koje motivišu lična i partijska korist brzo se i dobrano navikavaju na osvojena mesta, srastaju s njima toliko da im biva teško da shvate kako su bez njih do sada mogli opstati. I, naravno, sve će učiniti da osvojeno zadrže što duže, do poslednje sveće. A priroda vlastonosnih mesta je uglavnom darežljiva, sama po sebi produktivna, te štedro osigurava sredstva za njihovu odbranu. Ne postavlja se nijednog trenutka pitanje čistote sredstava niti načina njihovog korišćenja, već isključivo njihove ubojitosti.
Vlast je bila i ostala zemlja sveta i obećana za ljudska čudovišta sa samo dve ruke i noge i velikim kapacitetom za noćnu delatnost, za one, naglašavam, koje ne odlikuju ni duhovna sabranost, ni moralna čvrstina, niti saosećanje sa poniženima i uvređenima, ali su zato sabrano i iz sve snage rešili da dignu još dva sprata porodične kuće, obogate vozni park, uvećaju konto u banci i urede sve što ide uz to: da decu pošalju na školovanje tamo daleko, odakle će se u svoju zemlju vratiti kao oni koji su evoluirali, domaći stranci s određenim misijama i karticama, i još i još – slab sam u nabrajanju ljudskih apetita, ne pratim pomno ni našu ni stranu štampu, a nemam ni dobro varenje. Žurim, samo da dodam da će ovi o kojima uzeh da zborim kad sve obave i svedu račune, opljunuti ruke i jurnuti u zametanje tragova svih vrsta, kako bi izbegli zakasneli mač pravde, i pripremili teren za preobraćenje u izvorne demokrate, onako po knjizi – od Perikla, pa nadalje… Nema bez škole ništa, ali koje i kakve škole… Kuku, majko!