”PROLAZNI DOM“
Sličnu težnju ka ostvarenosti književnog teksta u svim njegovim važnijim strukturnim slojevima Dragiša Kalezić .je pokazao i u sledećim knjigama: zbirci pripovedaka „Tolstoj i gušter“, u izdanju SKZ 1996. i osobito u romanu „Prolazni dom“ iz 1997. godine, objavljenom u čuvenoj biblioteci Albatros, iz Beograda. Krećući se i dalje između narativne predstave spoljašnje i unutrašnje stvarnosti književnih likova i njihove žitvotne i misaone transpozicije na sličan način na koji je to činio i Andrić u narativno-refleksivnim esejima o Goji i u pojedinim zapisima Znakova pored puta, Kalezić je sažetošću i simbolikom svojih pripovedačkih oblika svome književnom delu dodao jednu veoma važnu nijansu. Obuhvatio je one vidove spoljašnje i unutrašnje stvarnosti koji su se u romanu „Još sam ovde” pojavljivali u znatno širem tematskom i značenjskom opsegu, gubeći pri tom neke od skrivenih estetskih svojstava, što su se do iznijansiranog izraza ogledala u sažetosti pripovedačkog oblika, nužnoj već i po prirodi žanra…
Roman Prolazni dom je svojom složenom sadržinom i neobičnom formom, te dubinom i širinom zalaženja u mnoge izražajne i značenjske mogućnosti romanesknog štiva, izazvao znatne i iscrpne kritičke odjeke. U tim razmatranjima ukazano je na izrazite umetničke kvalitete Kalezićevog drugog po redu objavljenog romana, kao što su istovremeno protumačena i neka njegova ključna umetnička svojstva. Sličan kritički odjek imao je i roman „Adresa beše moja“, takođe objvljena u Albatrosu.(…)
Marko Nedić
S ONE STRANE ŽIVOTA?
Dragiša Kalezić: Prolazni dom, „Filip Višnjić“, Beograd, 1997.
Kada pročitate uvodne stranice romana „Prolazni dom“ Dragiše Kalezića, teško da imate mogućnost da predvidite razvoj priče koji će uslediti na stranicama koje tek dolaze. Nesigurni umetnik koji nam se odmah predstavlja, srednjih godina i, verovatno, neostvaren, učauren u skromnoj izbi „prolaznog doma“ i skromnog života, sa Ilonkom, poslednjom ženom iz nekada bogatijeg erotskog imenika, treba da otvori izložbu njemu nepoznatog slikara. Izložba je posvećena Đorđu de Kiriku, i to nam pruža mogućnost da se suočimo sa poznatom slikom „Melanholija i tajna ulice“.
Scena je dakle postavljena i naša očekivanja, kada je nagovešteno značenje u pitanju nisu izneverena; u jednom običnom svakodnevnom trenutku junak, koji je i narator, Izlazi iz kuće i tada nastaje metafizički obrt, kakav i može uslediti tamo gde se jedna stvarnost pretapa u drugu. Njegova ulica, naime, postaje ulica sa spomenute spike De Kirika, istovremeno javna, jer pripada realnosti pisca, ali ujedno i tajna, jer je sastavni deo fikcijskog kontinuuma. Od tada, pa sve do kraja knjige, Dragiša Kalezić nas suočava sa dilemama dvojnog sveta, ne dopuštajući da do kraja razlučimo koja je zapravo realnost u pitanju. Junak, čije doživljaje pratimo u sigurno vođenoj koherentnoj fabuli, izlazi iz svoje priče, nikada je ne zaboravljajući, i postaje deo sasvim druge povesti sa kojom naizgled nema nikakvih dodirnih tačaka. U njoj je on posmatrač, a ne učesnik, onaj koji prima, baš kao što i mi, obični čitaoci, prihvatamo samu knjigu koja je pred nama. Ta druga, neočekivana priča kom nas časte novi junaci Kalezićevog romana, zapravo je, kako je to primetio i Radoman Kordić u svom zaista iscrpnom i sveobuhvatnom pogovoru, parodijski obrađeno ubistvo iz Šekspirovog Otela. Naš junak, dosledno se držeći iluzije koju je sam postavio, navodno i nije svestan situacije; ipak, moramo imati na umu da se samo pravi nevešt, jer to i očekuje od ljudi, „koji udahnjuju život u fikcije, a ovamo zaviruju u sve i svašta”. Tako je i njegovo suočavanje sa tuđom tragičnom pričom, dok još nije blizu toga da okonča svoju sopstvenu, s jedne strane sudbinska vezanost umetnika sa građom nužnom za stvaranje, a s druge dokaz da „pesnici teško podnose stvarnost” pa nam stoga nude stvarnost fikcije, i to pozajmljene i preuzete iz života zvanog literatura. Samosvesna prozna tvorevina koja se tako bogato hrani literarnim reminiscencijama, a istovremeno stavlja znak jednakosti između literature i stvarnosti, to jest života, neminovno bi nas upućivala, gotovo isključivo, na postmodernu strategiju pripovedanja da nije tako očigdedna tenzija fantastike. Junaci koji jedni drugima pričaju svoje priče, otkrivaju nam tako onu generalnu, kao da su proizvod romantičarskog duha jednog Hofmana, a takva je, neminovno mora biti, i atmosfera čije orijentire zatvaraju jedno groblje, jedna kafana simboličnog naziva „Edenski vrt” i junaci koji dolaze s one strane života, kao senke umrlih. Tako pomešan senzibilitet različitih razdoblja, sa različitim pričama čiji smo (ne)željeni svedoci, pružaju čudnu sliku zavodljivog štiva koje mami na čitanje. (Uostalom, priča se mora čuti do kraja, zar to nije veština koja je Šeherezadi spasla život?)
„Prolazni dom“ tako nam otkriva autora sa visoko razvijenom svešću o delu koje ispisuje, sa svešću o dejstvu koje to delo ima na čitaoce. jedan sasvim običan život, jedna sasvim obična svest o svetu kao đubrištu, o životu kao jedino mogućoj tragediji, a sa neobičnom slikom Đorđa de Kirika nastaje i preokret; jednom smo nogom u fantazmagorijskom svetu snova lucidnog Bergmana, a drugom u Kurosavinom gaju u kome nam umrli pričaju svoje lažne i uverljive priče.
Možda će naš junak — narator, na kraju onostranog sna, zaista prigrliti onostrane čari stamene Mađarice Ilonke, a možda je i shvatio da ništa nije ni postojalo. Mi, ipak, nećemo zaboraviti jednu sliku, koju nam je ponudio Kalezić, jer smo sigurni da govori o nama: može li, naime, neko da pobije istinu kako smo mi zapravo onaj isti čovek koji, umesto ruže, bere njene senke, a zatim zadovoljno odlazi, siguran da ti fantazmi neće nikada napustiti njegovu prepunu košaricu?
Đorđe Pisarev
(Objavljeno u Gradini, br. 5—6, 1999)
MILOST UOBLIČENJA
(Dragiša Kalezić: „Prolazni dom“, „Filip Višnjić”, Beograd, 1997)
Ti doživljaji — evocirani jednostavnim, jasnim, veristički uobličenim slikama koje imaju više konture simbola i parabola no što zrače mimetičkom uverljivošću — predstavljaju okvir Kalezićevog kratkog romana „Prolazni dom“. Ovo je, dakle, u prvom redu proza koja poetski dočarava tešku emotivnu atmosferu što lebdi oko univerzalnih egzistencijalnih stanja i situacija ljudskog bića u svetu. Okvir ove priče stilizovan je, naime, kao okvir ljudskog života. Njen početak vaskrsava stanja ljudske duše na rođenju na ulazu u ovozemaljski svet: strah, teskobu, potištenu strepnju. Njen kraj dočarava izgled tog sveta u potonjim vremenima, kad je duša u svetu i čoveku već utrnula, rastočila se i minula, a telo preteklo…
***
U romanesknoj fabuli ovo sučeljenje privida i stvarnosti, slobodnih maštarija glavnog junaka i njegovog skučenog, oskudnog realnog života, objektivizovano je na prividno jednostavan a inventivan način: iz jedne priče koju je nekad u svoju svesku napisao pisac (odnosno glavni junak i narator „Prolaznog doma“) oživeo je njen junak — i sad od svog tvorca traži da mu položi račun zašto ga je prikazao (stvorio) takvim kakav je u priči i, posebno, zašto mu je namenio tragičnu sudbinu kad on inače žudi za srećom. Ovom epizodom se u romanesknu priču uvodi nov, sržni motiv celokupnog dela, koji fabulu uzdiže i transferiše na viši saznajni i smisaoni plan. Smisao fabule, naime, nije više samo pripovedanje čudesnih događaja i mističnih doživljaja junaka romana, nego jednovremeno i testiranje smisla umetnosti, preispitivanje njenih ontoloških pretpostavki i moralnog zračenja.
U narativnom sloju romana priča se o čovekovim egzistencijalnim pra-snovima, sublimisanim u žudnjama ličnosti za potpunom, i duševnom i čudnom, ljubavlju, o platonovskom traganju ljudskog bića za svojom drugom polovinom, odnosno punoćom bivstvovanja. Ali pripoveda se takođe i o nesporazumima, nerazumevanjima, obmanama i samoobmanama koje stoje na putu ostvarenja te žudnje; o sunovraćenju čežnje za idealnom ljubavlju u ljubomoru i zločin; o ironiji, apsurdu i slučaju koji prate čovekovu sudbinu i upravljaju njome.
***
U jednu reč, Milutinova ispovest — tako je nazvan onaj lik koji je vaskrsnuo iz naratorove mašte, ovaploćene u jednoj priči u njegovoj svesci — predstavlja konzistentno narativno jezgro i čvrst, zdrav noseći stub Kalezićeve književne građevine. U tu ispovest utkana je, kao njen paralelan i kontrapunktiran tok istovremeno, priča njegove ljubavnice Sofije, koja o traganju za drugom polovinom bića kazuje iz pozicije žene raspete žudnjom za idealnom ljubavlju, pa je ona stoga mučenica i zatočnica samoobmana i privida i, na kraju žrtva iracionalne i čudovišne muške ljubomore. Ova centralna priča o ljubavi — kazana iz perspektive muškarca i žene — psihološki je uverljiva, istinita i uzbudljiva. Istkana je iz pronicljivih i dubokih psiholoških opservacija o čovečjoj duši, iz zrelih misli o životu, tananih slutnji o snazi i delovanju neshvatljivih, iracionalnih energija koje su se ugnezdile u ljudsko biće upravljajući njegovom sudbinom. Kazana je veštinom i disciplinom majstora koji zna kako u čvrstu i jednostavnu književnu građevinu treba uobličiti život, koji intuitivno oseća da se u poeziji i misteriji življenja nalaze inventivni pripovedni motivi koje je kreativnom inteligencijom mogućno komponovati u sugestivnu naraciju, u skladnu i živu melodiju pripovedanja.
U narativni sloj teksta Kalezić je utkao meditativni sloj — tako maestralno i jednostavno da čitalac romanesknu fabulu i problemsko jezgro (duhovni smisao) doživljava kao skladnu konstrukciju koja ima ambiciju da bude i da izgleda kao organska celina.
U meditativnom sloju Kalezićevog romana problematizovana je imaginacija koja pripovedanjem stvara privid života, tj. tematizovan je sam smisao umetnosti. Igra između potpunog (integralnog) bića i njegovog privida-senke (a privid bića ovde je konkretizovan u fotografiju, u slikarsko ili književno delo), ta sudbonosna ontološka igra predstavlja dubinski sadržaj, sržni egzistencijalni problem koji je dočaran i interpretiran u „Prolaznom domu“. („Prolazni dom“ u ovom svom delu nije metonimija ovozemaljskog sveta, nego metafora čovekovog tela i ljudskog života.) Svaki junak pripovesti, koji se u početku oglašava kao biće, biva daljim razvojem fabule doveden u stanje privida: obznanjuje se kao multiplikovan lik koji ne živi samo u sebi i u realnom svetu nego i u nekoj slici sebe i slici o sebi. (U Platonovoj pećini?), u prostranstvima kojih ličnost nije svesna. Stoga ničije postojanje nije jasno, zaokruženo i izvesno, već je senkovito i u krajnjem svodu potpuno neizvesno. Samo biće kao da nije dovoljan dokaz postojanja!? Svaki junak u ovoj pripovesti postoji po istom ontološkom zakonu — postoji, naime, samo „za one koje smo u to ubedili i po meri njihovog ubeđenja. Za ostale smo utvare u utvarnom svetu. Ili maske iza kojih ne stoji ništa”. Umetni, (umetnošću sazdan i stilizovan?), prividni svet kojim se kreću utvare, senke i, kao najpunija forma postojanja, vampiri — to su osnovni vidovi i sržni doživljaji ljudske egzistencije vaskrsnuti i sugerisani ovim Kalezićevim romanom.
Da li je takav doživljaj temelja sveta i smisla ljudske egzistencije posledica umetnikove nemoći da rečju sazda pune, autentične, žive ili makar živopisne junake? Da li je svaki ljudski lik u svakom neuspelom delu samo senka, privid, utvara, maska, „iza koje ne stoji ništa”? Ovo nisu pitanja koja kritičar postavlja povodom romana „Prolazni dom“. Ovo su pitanja koja se postavljaju i razrešavaju u samom romanu, u fabuli romaneskne priče.
Koristeći se tehnikom ljubavnog, avanturističkog i kriminalističkog romana u fabuliranju-kontemplaciji ključnih estetičkih, psiholoških i ontoloških pitanja, Dragiša Kalezić je u stvari napisao filozofsko-poetski roman u kojem ispoveda intimne egzistencijalne strepnje, subjektivne filozofske sumnje i lične estetičke i moralne dileme. Možda nije svaka imaginacija koja uživa milost uobličenja podobna i bogougodna? Je li umetnik odgovoran za bića koja po milosti uobličenja vaskrsava svojom imaginacijom? Da li je odgovoran za njihov moral, istinitost, sudbinu, a ne jedino za njihovu uverljivost i sugestivnost? Je li odgovoran moralno pred realnim čitaocem u čijoj duši imaginativni likovi vaskrsavaju i emaniraju energije smisla i života kao i stvarne ličnosti? Kakav bi život bio i na šta bi svet ličio ako bi stvarno oživela ona imaginativna bića koja su po milosti uobličenja nastanjena u izolovanim prostorima umetnosti? Da li bi bio bolji ili još gori no što jeste? Čime umetnik iskupljuje egzistencije tih imaginativnih bića i kojim uzdarjem uzvraća na darovanu mu milost uobličenja?
Ova pitanja koja retko ili nikako ne postavljaju savremeni pisci, čine centralni problem i sržnu poruku-opomenu „Prolaznog doma“. Samim tim što postavlja pitanja koja se nalaze u temelju hrišćanske estetike, ovo je jedna danas retka, dragocena i inspirativna knjiga umetničke proze. I sama nastala po milosti uobličenja, ona teži da iskreno svedoči o tome da piščev umetnički talenat vapi da bude oplemenjen hrišćanskim, gotovo monaškim etosom. Upravo tu moralnu energiju pravoslavne estetike Dragiša Kalezić priziva i reafirmiše svojom poetikom, spontano i možda nesvesno upućuje na nju kao na istinitu meru smisla i dometa svakog kreativnog napora, pa prema tome i umetničkog dela.
Milan Radulović
(Letopis Matice srpske, Novi Sad, oktobar 1998)
JEDINI DOM
(Dragiša Kalezić: Prolazni dom, „Filip Višnjić”, Beograd, 1997)
„Prolazni dom“ je četvrta knjiga Dragiše Kalezića, treća knjiga proze, drugi roman. Prvu knjigu, „Edenski vrt laži“, za sada jedinu knjigu eseja, Kalezić je objavio 1973. godine. U stvari, i ovu knjigu je mogućno, neke tekstove u njoj sigurno, odrediti kao neku vrstu meditativne proze. Žanrovske granice u savremenoj književnosti, ionako nisu ni jasne ni važne. Kalezić ih i poništava. U romanu „Još sam ovde“ (Rad, 1990; Obod, 1994) on, i u tome nije usamljen, obilato koristi esejistički način mišljenja. Čak, u roman unosi prave male eseje. I u „Edenski vrt laži“ unosi male priče. U svakom slučaju, lako i brzo prelazi na narativni oblik kazivanja. Ovde je važno da „Edenski vrt laži“ može biti shvaćen kao metafizički nacrt i stilski okvir onoga što će i kako će kasnije Kalezić pisati. Tako i treba da bude shvaćen. Ključni egzistencijalni problemi za koje on ne prestaje da se zanima, registrovani su, promišljeni i u nekom vidu formulisani u toj knjizi. Ona sadrži i sve bitne elemente stila — u prvom redu arhaični trački patos — koje će Kalezić koristiti u svojim knjigama proze za artikulaciju izvesnih egzistencijalnih odredišta, bitnih za njegovo mišljenje i, po svemu sudeći, isto toliko bitnih za njegovo življenje. Ova uzajamnost mišljenja i življenja može biti razlog što Kadezić taj patos zadržava u svim knjigama. Druge formalne osobine menja. Kalezić, uostalom, bez obzira na veliku književnu samosvest, ili baš zahvaljujući njoj, te bez obzira na strukturno zakonitu manipulaciju izvesnim pripovednim mišljenjima i rešenjima (manipulacija mišljenjima, doduše, ponekad ima odlike egzegetske igre — i nije drugo do igra duha sumnje), ne drži ni do konvencija koje sam proizvodi. Ne odgovaraju one njegovom ironičnom duhu, ironičnosti pripovedanja. Pri tome, Kalezić se ne usteže da upotrebi po koji konvencionalni postupak, i to na pomodan način. Priča o ubistvu Sofije iz romana „Prolazni dom“ -, Kalezić to (sasvim u duhu proze koja takav postupak promoviše, dakle u duhu postmoderne proze) nedvosmisleno kaže — istovremeno je klon ubistva Dezdemone iz Šekspirovog „Otela“ i replika na to ubistvo. On, zatim, po postmodernističkom obrascu, ironizuje taj postupak (ironija, svaki vid ironije, bitan je elemenat postmodernističkog pripovedanja). Može, dakle, tu biti reč o pripovedačkoj igri. Ali ovaj postupak je i proizvod Kalezićevog ukupnog razumevanja odnosa književnosti i postojanja; preciznije, odnosa pisanja i življenja. Pripovedni postupak, i onaj koji suštinski karakteriše pripovedni žanr, samo je jezičko sredstvo za artikulaciju nekog uvida u življenje i pisanje.
***
Valja upozoriti da se u Kalezićevoj prozi jasno razaznaju dve grupe junaka: jednu čine ljudi, da kažem, visoke inteligencije i samosvesti. Njima je i svojstveno tragično osećanje života. Drugu grupu čine ljudi iz podzemlja. Pri tome, ove grupe, sem piščeve volje i logike pripovedanja, povezuje to što su svi na neki način egzistencijalno obeleženi, izuzeti iz prirodnog reda stvari, ako taj red postoji (egzistencija je, za Kalezićeve junake „iskočila iz zgloba”), povezuje ih egzistencijalni šiz, u stvari depresivna promašenost koja je svojstvena postojanju uopšte, i tek sporedno ih povezuju socijalni i kulturni uslovi. Junaci romana „Prolazni dom“ iz obe grupe posećuju istu kafanu, no svaka grupa sa svojih razloga: jedni da bi otklonili metafizičku nelagodu, drugi da bi preživeli od ostataka hrane prvih („mrvica s njihove trpeze”). Između njih se ne uspostavlja nikakva veza, ako se odsustvo veza ne bi razumelo kao veza.
***
Kraj stanovanja na zemlji je i apsolutni kraj. Ta činjenica uistinu čini traumatično jezgro Kalezićevog življenja i pisanja, ono jezgro koje on uvek na neki način kazuje, ponajpre stilom, ironičnom distancom, a onda, recimo, izvesnim simboličkim značenjima. Isto to traumatično jezgro kazuje i nesvesno, ili istovremeno svesno/nesvesno. U tom pogledu nije moguće prevideti simbolički smisao naziva kafane, „Edenski vrt“, iz romana „Prolazni dom“, tim pre što Kalezić tu kafanu, u koju zalaze i pripovedač i junaci njegove priče, smešta pored groblja (onog mesta koje ne može bim dom egzistencije) i što ona deli naziv s prvom Kalezićevom knjigom „Edenski vrt“. Verovatno sve to nije slučajno. No i ako je zaista reč o slučajnosti, tj. ako je reč o nesvesnoj racionalnosti (ili, da upotrebim reč N. Berđajeva, o nadracionalnosti), o nesvesnom izboru (koji, po pravilu, nije slučajan), značenja što se oformljuju pod senkom simbolike imena ove kafane, dele se, prepliću se sa značenjima iz „Edenskog vrta“… Mogu li reći da Kalezićevi junaci prolaznog, jedinog doma, pa i sam Kalezić, dolaze po svoje značenje, po nemogući smisao, po istinu življenja, u „Edenski vrt“, na mesto „prve“ artikulacije tog značenja, tog smisla egzistencije? Ili se istina edenskog vrta (raja) svela na istinu stvarnosti edenskog vrta?
***
Kalezić se rado oslanja na literaturu, prevashodno klasičnu, koju dobro poznaje, najčešće antičku. Zapravo, on se uzda u stamenost koju ova literatura simbolizuje. Izbor je psihološke naravi, jer je njemu do pojma stamenosti, do stamenosti kao činjenice veoma stalo.
I po tome se ova knjiga razlikuje od klasičnog fantastičkog romana. Fantastičke slike, opet, Kalezić sastavlja od različitih značenjskih sastojaka, onako kako se one i sastavljaju u fantastičkoj prozi. Mogućno je, ipak, uprkos odstupanjima, ovaj roman, jednostavno, žanrovski odrediti kao fantastički roman. I to ne bi bilo pogrešno. Niz poetičkih osobina mogu da navedem u prilog te tvrdnje. Rekao bih, štaviše, da se u Kalezićevom romanu prepoznaje onaj duh fantastike, upotrebiću reč koja nije uobičajena u književnoj terminologiji — duh egzistencijalne fantastike, koji se raspoznaje u nemačkoj romantičarskoj književnosti.
Možda je i zato „Prolazni dom“ mogućno razumeti, sa isto toliko razloga, kao fantazam, frojdovski budni san kojemu, prirodno, pristaju elementi fantastike, ali te elemente onda, pre nego kao fantastičku realnost (proizvedenu realnost) valja misliti kao rezultat preobražaja stvarnosti; još preciznije — kao psihičku realnost. Ovaj (preobražaj) treba, mogu s dovoljno razloga pretpostaviti, da omogući zadovoljenje neke želje. O kojoj je želji reč, valjalo bi posebno izvideti. Čini se, i to je ovde važno, da je ta skrivena želja strukturno ishodište jednog sloja značenja ovog romana, a i nezadovoljstva samom egzistencijom. Kalezić na jednom mestu u romanu, dakako ne slučajno, na početak smešta Želju: „U početku beše želja…” Želji, prema tome, zaključak je neizbežan, pripada funkcija koja po Jovanovom jevanđelju pripada logosu: „U početku beše logos.“ Ta je zamena, nesumnjivo bitna za konstituisanje viđenja sveta, morala ostaviti traga u Kalezićevom mišljenju i pripovedanju, bez obzira na to što on samo na tom jednom mestu izričito govori o želji. (Na drugim mestima govori sama želja. I taj govor jeste važan, vrlo važan, jer je rečit, jer se ne može prečuti.) Neki oblik korespodencije između onoga što se pripoveda i oblika pripovedanja mora da postoji. U Kalezićevoj prozi, sigurno je da postoji.
Radoman Kordić
(Pogovor za roman Prolazni dom,
„Filip Višnjić”, Beograd, 1997)