Odlaze, ne vraćaju se
Majke umiru odraslima, maloj deci ne umiru majke. One odlaze, i ne vraćaju se…
Tada sam imao nešto više od četiri godine, bio sam prosto rečeno živuljak – spletić mesa, kostiju i infantilnih poriva… Ona je bolovala u maloj sobi čija su vrata uvek bila odškrinuta. Ponekad bi jauknula muklo, a onda bi zadugo bila mirna. Taj njen povremeni jauk dopro bi do mene nekako iz daljine i smeo bi me u pokretu, presekao mi trenutnu želju ili bi mi pobrkao igru. Kao kad zavrćenu čigricu – koju u mom kraju zovu radiš – iznenadno dotakneš prstom! U kući je vladala neka stroga, suva tišina. Osim oca i mene svi su se kretali oprezno, govorili tiho, gotovo šapatom – i domaći i posetioci.
Jednom se namestilo da se nađem sam u kući. Ona je ležala tamo, na svom krevetu. Bojažljivo sam prekoračio prag male sobe i oslonio se leđima o vratnik… Gledao sam je. Bila mi je tako blizu, a nekako strašno daleko… Kroz pukotinu u zidu probio se zrak sunca, iznad njene glave koso je padao na staru mjedenu tepsiju, obešenu o gvozdeni klin. Tada nisam znao šta se to dešava, video sam samo široku svetložutu prugu u polumraku kao pravilno raspoređeni niz titravih, živih čestica, Ona, moja majka, uspravljena na jastuku, skrštenih ruku i sklopljenih očiju, ćuti kao da spava… Ne smem ni da joj priđem niti mogu da se vratim. Pratim pogledom svetlu prugu, neće li skrenugi s tepsije na njeno lice, da je bolje vidim. Svetlost je skoro skliznula s tog sad zasenjenog i hladnog diska i tek se malo dohvatila njene marame, još je daleko… Priđoh polako da rukom skrenem taj treperavi mlaz, ali mi se šaka oboji u crveno, a tamo, na njenom potiljku, tek bledi odsjaj. Uplaših se i brzo povukoh ruku. Još sam samo na korak-dva od nje, ali ne smem dalje; smem zbog nje, ali zbog nečega ne smem. Levo od mene, na stoliću, drvena posuda do vrha puna oraha, pored posude čaša s vodom i ogromna dunja, koliko očeva šaka, a podalje od nje glavičica belog luka, mala kao žućkova šapa, i duguljasta otvorena flašica sa sirćetom… smeta mi taj miris. Uzeo bih jedan orah, jedan jedini, ali ne znam zašto su tu, ko ih je stavio i da li ih je prebrojao… Hteo bih da mi ona kaže uzmi to sam za tebe sakupila, ali ona ne govori ništa, ona mene ne vidi, gde je ona…
– Miškane, ovamo dođi, ne smetaj majci – možda je zaspala — čuh tihi glas starije sestre,
Nije, nije – rekoh izlazeći iz sobice – ona je zatvorila oči, neće da me vidi.
– I ako nije, ona je bolesna, ali ona je s nama i vidi nas i kad zažmuri,
– Ne vidi, ne može da vidi, niko ne vidi kad zažmuri.
– Ništa ne razumiješ! Evo ja kad sklopim oči mogu da vidim tebe, mamu, tatu – vidim u glavi.
– A zašto nas ne gleda očima kao prije, zašto?
– Tako joj je lakše, manje je boli. Bolesnik je manje bolestan kad sklopi oči, razumiješ?
Dan-dva uoči smrti, pričala mi je kasnije sestra, mami je bilo stalno zima, a vreme je bilo toplo – rana jesen, I nije mogla nimalo da zaspi. „Umrijeću a neću se ogrijati”, rekla je, „ali neka tako bude.“
Pop Luka je došao, razgovarao je s ocem.
— Može li još dobra duša, ište li išta?
– Ne može, oče, nema nje – ostale su samo muke! – reče otac.
***
„…Da mi je da se barem na trenutak nađem podaleko od smeća svakodnevice i da, kao nekad davno, kad sam hteo da izmerim koliko lubenica poraste preko noći, čujem šapat zvezda, lakše bih podneo sprdnju što sam još ovde…“
***
Ona se molila Bogu za moje zdravlje, zalažući svoju nedužnost. Kasnije sam zamišljao kako se savila oko svoje nade kao vosak oko platnene vrpce, čineći tako sveću nad mojom kolevkom, i ja nikad nisam bio u tami dok je nje bilo. Ali je niko nije mogao sprečiti da ode onako rano, nije smela da se ne odazove pozivu, nije mogla… a sad je opet došla, dozvoljeno joj je da dođe kad mi je teško… A ipak je neverovatno da je ona mogla znati da sam ovde, a još je neverovatnije da je to ona, jer ne može biti da se neko vrati. jednom sam je sanjao kako šeta po krovu naše kuće, noć je bila isto ovakva, a posle se pretvorila u belu pticu i otprhnula… Bio sam mnogo tužan, jer su ptice toliko različite od nas; i još zbog nečega, ali sad ne mogu da objasnim. Tog proleća je počeo rat.
Idem oprezno, kako moram, hteo bih da stanem, da se priberem, a ne mogu. Ona nije živa, to znam, ali ona je ta koja hoda, čak drži nešto u ruci… ne vidim jasno šta, ali vidim nešto… a ovo sam ja, onaj isti. Ide korakom sporim, tako da se između nas ne smanjuje rastojanje… a tišina moćna i duboka, ispod nogu mi je neko prostro vunu… Ona me vuče za sobom na nevidljivoj uzici, a ja pokorno kaskam za njom tamo kud ona hoće, u daljnu daljinu… Pokajala se što me nije pogledala onog dana dok sam je posmatrao u maloj sobi, kad sam hteo da skrenem sunce na njeno lice – i došla je da me povede. Dugo sam verovao da će se vratiti, a onda sam nekako prestao… A sad? Kako da verujem ponovo kad znam da to nije moguće, to je samo moja stara, pritajena čežnja… sad kad mi je teško… A šta to drži u ruci? Nije li to ona ista činija s orasima iz koje sam poželeo da uzmem samo jedan, a nisam se usudio? Rekao bih – ona ista! Kad bi se okrenula, sve bi mi bilo jasno, ali ona odlaže, ili uopšte ne namerava da se okrene, kao i onog dana neće da me vidi; neće jer bih ja video da to nije ona… zašto neće? Ne može biti ona, čak i ako jeste… kako može?! A može, jer je to ona, niko drugi.
Ubrzah korak, ubrza i ona… I opet rastojanje između nas osta isto. I sve tako dobar komad puta idemo nas dvoje, kao jedno, a da se nijedna reč ne zametnu… Reč! – to je mnogo. Da se samo okrenula hitrinom lastavice, ali nije…
***
Nemogućnost drugačijeg
Nema goreg saveznika od iskustva iza kojeg ne stoji mogućnost popravke. Ono, doduše, može da se priča i prepričava drugima sa setom kojom se prelistavaju stari albumi, ili s ogorčenjem s kojim se čitaju spisi o nepočinstvima mrtvih tirana, ali je zadivljujuće nemoćno. Nedelotvornost iskustva očituje se i u pogledu saveta drugima: onima koji imaju moć saveti uglavnom nisu potrebni, a onima koji je nemaju pogotovo – jedni ih preziru, a drugi ne mogu da ih provere. Tako ispada da je imati nešto a nemati ništa – zaista tužan imetak.
Niko ne voli ljude koji raspolažu takvim imetkom. Oni pesmu pretvaraju u prozu, cvet u bašti je već u vazi, svakoj čašici vide dno pre nego je ispiju. Budućnost je za njih bila.
***
Lik i maska
Lik: Na većoj si ceni od mene. Znam i to kako bih se bez tebe proveo, pa te danju svojatam – a noću, ah noću!.,. Odvratna si, ukočena, mrtva.
Maska: A noću sam ti mrska! Ja nisam, nezahvalniče, stvorila samu sebe da bih za svoje postojanje snosila odgovornost.
Lik: šta hoćeš time da kažeš?
Maska: Samo to da je kriv onaj čija sam, a to si ti. Ako si nezadovoljan mnome, strgni me s lica i potraži drugu masku, A ako te žulja svaka maska, pokaži se u sjaju lica svog onakvim kakav si. Ti dobro znaš da sam ja najsigurnija investicija u tvoju sadašnjost (o budućnosti ćemo se dogovoriti), ali, kao i svaki podlac hteo bi da ti donesem dobit a da ti ne uzmem kamatu. Strpi se; to što te malčice žuljam nije strašno, navići ćeš se.
Lik: (peva Internacionalu…)
Maska: Pevušiš, Dorijane, na to bih se nasmejala da mi te nije žao.
Lik: Ti si govno. Ja sam te samo pozajmio iz prašnjavog muzeja starina, koji je prepun takvih nakaza; nisam te stvorio. (Nastavlja da peva…)
Maska: Ja sam tvoja kućica, pužiću moj. Učinila sam da te se jedni boje, a drugi da ti veruju. Mužiću-pužiću, otkad se nisi zorom umio na potoku; otkad nisi video zvezdu? Otkad se nisi, dokon, s rukama prekrštenim na leđima otisnuo u večernju šetnju, zastajkujući povremeno da odgovaraš na pitanja koja postavlja nepoznat čovek u tebi? Prezaposlen si radeći na mom usavršavanju, od jutra do sutra po meri svog nitkovluka. Ja sam tvoje cenjeno lice, a ti si moje zgrčeno i neugledno naličje. Zato me nosi oprezno i strpljivo; ne dopusti da nas rastave ogorčeni ikonoborci, njihovi su putevi nesigurni. Na SRCU im leži raznolikost sveta, a ti umesto da nastojiš da ih što dublje sabiješ u jednu rupu, rušiš svoju vlastitu kućicu u trenucima gorke nesanice.
Lik: Ti si jedna kretenska maska; u stvari, dovoljno je reći samo toliko da si – maska. Doći će dan…
Maska: Lepa sam ti dokle god između mene i tebe postoji neko kog valja orobiti, poperiti na nos, ili nešto što treba zakučiti, zdipiti i uvrstiti u imovinu pod ključem koji nosi tvoj monogram. A kad smo nasamo, prezireš me. I sad pevušiš o nekom danu kad ti neću više biti potrebna… Čuje se glas sa Sira u Edomu… je li, Dorijane?! Ne koprcaj se no zapamti; veštak u nošenju maske ima samo jedan cilj – da prepozna druge pre nego što oni njega prepoznaju.
A sad lepo sedi i očisti me od kojekakvih fleka, pripremi se za sutrašnji dan. Higijena maske se mora brižljivo održavati.
***
Kod Tihona
– Govori, kćeri.
Oče, Tihone, jednom sam poklonila telo, drugom dušu.
– Znači, bilo ih je dvojica.
– Ne, bilo ih je dva reda.
– To je zagonetno…
– Nimalo, oče, ja sam tražila onog kome ću pokloniti oboje.
– Odjednom?
– Da!
– I nisi našla?
– Da sam našla, bio bi samo jedan.
– A kamo bi se dela dva reda?
– Ugasila bi se u sećanju.
– Zanimljivo.
– Kad ode život između dva reda, šta je tu zanimljivo?
– Iskustvo koje ostaje.
– A šta će mi ono?
– Da ga meni pričaš.
– Znači, propala sam?
– Ni oni nisu bolje prošli.
– Zbunjena sam, ne razumem.
– Oni koji su imali tvoje telo, tražili su dušu negde drugde, i obrnuto – jedno je malo, ne samo tebi.
– Ali vidite, oče, dušu niko neće samu.
– A telo ide, a?
– Da, a recite mi zašto.
– Sama duša je esencija, prejaka je; s njom se može suočiti samo Bog, a da se ne uplaši. Čovek je mora uzimati sa malčice tela.
– A telo je samo dovoljno.
– Telo je hleb, a hleb je neophodan.
– Treba li da se kajem što nisam čekala?
– Da si čekala, sad bi moj antipod razgovarao s tobom.
– Đavolov sluga?
– Da.
– Ne bih dočekala, pa bih se kajala što sam čekala?
– Gorko.
– Niko ne dočeka?
– Nije rečeno. Neko juri, pa stigne; neko čeka pa dočeka; poneko ni jedno ni drugo.
Tako je na zemlji.
– Nema saveta?
– Ima ih mnogo, ali…
– A Bog?
– Njega se to ne tiče. Duša je ionako besmrtna, pa kad se njeno jednokratno bludničenje završi, Gospod je uzme i da na korišćenje drugome.
– Onako prljavu?
– Što je od Gospoda, ne može se isprljati, a ona je od Gospoda. Prljav može biti samo njen privremeni gospodar. Tako glasi naša nauka.
– Šta sad?
– Jesi li čitala Džojsa, ima tamo jedna rečenica koja udara nisko.
– Znam: „I Bog ima međ nogama…”.
– Zaključaj vrata.
…
Draganu Lubardi,
crtaču magičnom