Jama bez dna (fragmenti)

Popo Radovan se ponamesti i krenu…

„Najviši zalogaj ova naša borčina proždrla je, priča kaže, u vrijeme propasti vladavine Ivanbega Crnojevića, gospodara Zete, a vezan je za ime Raslava Đurđeva, jednog od tadašnjih plemenskih prvaka. Kako se to dogodilo? Da bismo dobili jasniju sliku, moramo krenuti poizdalje, uvatit malo zaleta i uz put se tu i tamo zavlačit u lastavice i pećinice priče, njena skrovita okca, jer osvjetljavanje tih okaca, makar i uzgredno, umimogred, daje reljef, boju i ton cijeloj priči. Stoga oni koji slušaju, moraj bit budni i vrlo strpljivi – poželjno je, je li – mada, pravo rečeno, pripovjedač sve te radnje i preduzima, ne bi li slušaoce uveo i održa u stanje zanesenosti, ako se može tako kazat. (Eto ti de, sad ja ispadoh neki pripovjedač!…)

„Ivanbeg u Gornjoj Zeti ima svoj posjed (feud) pod imenom Brijestovo, čije su granice precizno utvrđene Ivanovom poveljom (hrisovuljom) iz 1484. godine, dakle iz zlehudog vakta kad je na polovini Ivanbegovine sunce već bilo zašlo, dok je na njenoj drugoj polovini još titrao njegov rumeni odsjaj na zalasku. Sam Ivanbeg je već bio stupio u vazalni odnos prema sultanu Bajazitu Drugom, starijem sinu slavožednog  Mehmeta Fataha, grobara Carigrada, koji je nakon pobede nad bratom Džemom u vješto i strpljivo vođenoj trci za upražnjeni prijesto zlotvorno i bez uzmaka nastavio sa ućerivanjem Balkana u krvavu i duboko zacrtanu brazdu osvajačke politike svoga moćnoga oca. (Taj Bajazit, „rob roba svečeva“, vele da je bio mršav, brončane puti, koštunjav i poguren čojek, oštrovid i oprezan, koji se držao na odstojanju i prema svojim najbližim saradnicima. A bilo je takvih nečitkih momenata kad niko od tih najbližih, pa ni sam veliki vezir,  nakon službenog razgovora s njim, sultanom, nije mogao biti siguran da će dočekati sjutrašnju zoru, a da mu on nije dao nikakvih opipljivih razloga za to osjećanje nesigurnosti. Tolika opreznost i neprozirnost bile su, uz ostalo, od velike pomoći Bajazitu u dugoj i krvavoj borbi za prijesto sa nadahnutim i raspojasanim bratom Džemom, pjesnikom sa srpskom krvi u žilama. A i u docnijem vođenju politike velike Imperije. Jedva da je, govorilo se, po bijelu danu triput u godinu obrta glavu k nebu. Volio je pomrčinu mimo ljude, ali je zna i da za vrijeme vedrih noći, poizdalje okružen odanom stražom, dugo posmatra sa balona carske palate žućkastorumeni srpoliki mjesec, nebeski znak Alahove slave i veličine! Volio je i svaku stopu svoje svete zemlje i radovao se svakoj osvojenoj stopi tuđe, iznad svega. „Moje je onoliko koliko mogu da uzmem i da uzeto kad kod se to od mene traži – odbranim“, bilo je njegovo vladarsko načelo. Knjige nije čitao, osim Kurana časnog i onih za koje bi mu se prilikom prelistavanja učinilo da ih je sam napisao. A takvih je bilo malo. Njegovi istinski protivnici, tj. oni među njima koji su ga najbolje poznavali, smatrali su da se on, praktičar, od brata Džema razlikuje kao ponoć od podneva, a to su objašnjavali njegovi podrijetlom po materi, koja je bila ropkinja, haremska meleskinja nezajažljivog Mehmeda. A robovi se čvrsto drže zemlje, te moraju imati razvijena čula za sve na njoj. To aminuje i naš jevanđelist Luka kad kaže da su đeca mraka mnogo veštija i upornija od đece svjetlosti. A ja dodajem: Njihovo je carstvo zemaljsko.) No odoh predaleko, lakom da što više kažem olabavih kontrolu nad pričom… Pa bih sad ođe prikočio, stanuo i uz božju pomoć nastavio o vazalnom položaju Ivanbegovom prema novom sultanu Bajazitu, upravo tamo đe sam i svrnuo s glavnoga pravca priče. Cijena toga položaja bila je vrlo bolna i, s viteškog gledišta, gotovo sramotna: Ivanbeg je bio dužan da otpravi svoju ćerku jedinicu, lijepu Ekaterinu, u harem omraženom i zločestom Firuzu, skadarskom sandžakbegu, koji je, vele, imao desno uvo veće od lijevoga, pa ga je okretao samo onijema do čije je riječi drža. (Onoga zloga jutra kad su vjerni Firuzovi poklisari došli da je povedu kao nepunoljetnu robinjicu, otac Ivan izašao je iz kuće na tajni, maskirani izlaz sa svojim jedinim, ali vjernim i srčanim pratiocem Jokom Crmničaninom i obreo se u oružarnici, đe ga je čekalo sedam mladih bojovnika krvavoga zuba, spremnih da poginu svaki tren na njegov mig. Ovoga puta mig je izostao, jer Ivanu nije bilo do boja koji ničemu ne vodi, no je po svaku cijenu htio da izbjegne da u trenutku oproštaja pogleda Ekaterini u oči, ostavivši njenoj majci da sama obavi mrski čin predaje, uz onaj mudri ženski savjet koji će joj odškrinuti vrata pomirenja sa sudbinom što je čeka. Ali Bog nije tako htio, no je buduću robinjicu u odsudnom času podijelio na nju samu koja je stajala pred majkom uplakana lica i na njenu sjenku koja se obrela pred ocem s pitanjem oštrim ka kostrika u svojim bistrim, suzama ispranim očima; pitanjem tako strašnim da Ivan nije mogao ni da ga u riječi prenese, a kamoli da na njega odgovori. Sjen je odjednom krenula da se udaljava poput zvijezde kad frne nebeskim svodom, bivajući sve manja i sve bleđa, a u trenutku nestanka osvrnula se, jadna, otvorila usta i nešto rekla na jeziku nijemih. Otac Ivan je po mimici i pokretu njenih usana pokušao da pročita tu poslednju poruku, ali mu to nije pošlo za rukom. Ostali su ćutali ukočeni, smrknutih lica, žao im je bilo gospodara veoma, ali riječi utjehe za njega nijesu nalazili… Joko je, mnogo godina kasnije, posle Ivanove smrti, negđe ispriča da njegov veliki gospodar tu boljku nikad nije prebolio, ali se na nju nije ni žalio, jer je znava da ona ulazi u visoku cijenu istorijske uloge koju mu je dodijelila sreća ja `l nesreća. Dvije stvarčice u vezi s kćerkom, po Jokovom kazivanju, najviše su dirnule u bono SRCE gospodara Ivanbega. Prvu je saznao od svoje drage i odane Mare, kneginje Ivanbegovice, Ekaterinine majke. Kada je ova uplakanu kćer lično predala u ruke Firusovim poklisarima, oni su je hitro ogrnuli za taj momenat pripremljenim zelenim ogrtačem, na čijem se reveru gordio žuti polumjesec! Drugu stvar je sam Ivanbeg na samrti ispričao Joku i protu Boljeviću, koji su ga sve vrijeme dvoreli i predvoreli. Na san mu je, naime došla kćer u tom istom ogrtaču zelenom i sagla se da ga celiva u suvu i tvrdu šaku, a on je rekao da joj to ne može dozvolit dok znak polumjeseca ne zamijeni znakom plamenoga krsta. Ona se zbog nečega namrgodila na njegove neopozive riječi, naglo raširila ruke, poskočila triput poput paunice, odvojila se od poda i poleđačke otplovila zrakom tmastim i zagušljivim… Izbezumljeni starac je vrisnuo: Otruj ga, o kćeri, kad s njim aljine pomiješaš, bolje je da stavimo sudbinu i tvoju i moju i zemlje ove na vrh od igle, na brid plamenita noža, no sramno živjet poradi bijedne sigurnosti države naše nesrećne i naroda napaćenog. I još da ovome dodam istorijski podatak da je, povrh svega čemera svojega golemoga, mučenik Ivanbeg morao, po nametnutom ugovoru, Bajazitu isplaćivat sedam stotina zlatnih dukata godišnje rente, pod prijetnjom da dobro pazi šta radi, kako upražnjava podaničku dužnost, jer kuluk svakog trena može biti udvostručen…

„O obrađivanju ravnog i prostranog Brijestova starale su se takozvane Ivanove sluge, kmetovi, a to su bili seljaci s punim nasljednijem pravom na svoja imanja, po svoj prilici potomci starosjedelaca Lužana, nekad jake srpske narodne zajednice koja je trista i kusur godina nastanjivala Bjelopavlićku ravnicu, a čije je propadanje najviše ubrzano dolaskom Dukađinaca, veoma žilavog i ratobornog plemena… Ovim pitomim i bogatim posjedom je sigurno i mudro upravljao vojvoda Kaleta, Dukađinac, ratnik mrka brka i oštra pogleda, kako je o njemu ostalo zapisano u sjećanjima saboraca, Ivanbegov vlastelin i negdašnji dvoroupravitelj, čojek-tvrđava, pouzdan i energičan, u kojega je ostarjeli i sumorni Ivanbeg imao neograničeno povjerenje. Vojvoda Kaleta je – Bog te živio časni domaćine – domaćinski upravljao posjedom, uživajući sve posledice koje su zakonito proisticale iz njegovoga visokog položaja u službi na Ivanovom dvoru, dok je gospodaru Ivanbegu bio obavezan da jednom godišnje predaje predviđeni dio prihoda sa imanja i, uz to, da bude spreman da ga vojno pomaže kad dođe muka. A muka je takoreći bila stalna, počev od iscrpljujućih borbi za odbranu Zete kao državne zajednice, pa sve do čestih upada Turaka iz susjednih oblasti koje su još ranije pale pod tursku upravu. I ne samo Turaka, sinko moj, no i neke okoline, pravoslavne poganije koja se turskim zulumćarima bezobzirno obraćala za prijeku pomoć u nemilosrdnoj jagmi za plodne teritorije Gornje Zete na koju je Ivanova vlast bila ograničena poslije pada tvrdoga Skadra, Donje Zete i Žabljaka, upravnog sjedišta svih prethodnih zetskih vladara. Tim i tome sličnim podrivačkim domunđavanjima i nasrtajima bio je opasno izložen i posjed Brijestovo nedugo nakom Kaletine pogibije.

„Raslav Đurđev, zorni, ponositi i zločesti unuk Kaletinog brata Pavka, u to vrijeme oglašeni trgovac krupnom stokom, jahaćim konjima prije svega, otišao je čak u Foču tamo, sjedište hercegovačkog sandžakata, bajagi trgovačkim poslom, da kupi par konja, a u stvari glavno mu je bilo da dovede Turke i napane Ivanbegov posjed (Brijestovo), u kom su već poduže vladali prilično nevaljali odnosi. Naime, Ivanbeg je još dok je Kaleta bio živ slao svoje ratnike da pripomognu njemu i njegovim kmetovima u odbrani posjeda, a sad je ta pomoć bila neophodnija, pa samim tim i brojčano veća. Ali, s druge strane, budući da nije bilo valjane ruke koja bi bila u stanju da vojsku drži pod kontrolu, došlo je do rasula: vojnici su se osilili i stali, zajedno sa dijelom njegovih slugu, da grdno zlostavljaju okolno stanovništvo. Možeš zamisliti šta i kako biva onda kad se sluga osili a gospodar mu je daleko!… Ostalo je da je sam Raslav potanko i na vrijeme upozna Ivanbega sa divljanjem vojnika i ovaj mu je obeća da će nešto preduzet, ali nije preduzeo ništa. Nije uistinu ni moga, jer se on lično nalazio u stanju nimalo svjetlijem od onoga u kom se nalazila njegova država. Star na izgled i ojađen, mada po godinama i ne toliko, Ivan nije više mogao da se nosi ni sa avetima iz svojih snova, a kamoli sa onim od krvi i mesa… Njegovo tijelo je, po kazivanju ljudi s dvora, bilo tako mršavo i ispošćeno da su mu noću triput prestirali postelju, jer mu se činilo da leži na oblucima. O stanju njegova tijela i duha ostavio je zapis njegov čestnjejši ispovjednik, moj brat u Hristu proto Simeun Boljević, i ja ću ovom zgodom po sjećanju izdvojit iz toga zapisa ispovijest samoga Ivana, da ti predočim, kako bi ti slika bila življa i potpunija, pa ću se onda okrenut Raslavu. Jer priča koju sam započeo je teška i složena, pa je treba valjano podastrijet, da bi se što bolje primila, razumjela i u pamćenje legla…

„Dakle, proto Boljević ima riječ:

Posla je gospodar Ivan te večeri Damjana po mene, negđe iza prvih pijetlova, da dođem Boga radi, da malo popričamo… Krenuo sam zahvalan kao i svaki put kad bi mi učinio tu čast, ali i veoma zabrinut… Zatekao sam ga kako sjedi u naslonjači, opuštena tijela, uobičajeno blijed, tužnih, mada još uvijek živih očiju, okružen tročlanom poslugom. Pozdravio sam ga dubokim naklonom, sjeo na prinesenu mi karigu, i razgovor je počeo tako što je u jednom momentu gospodar Ivan podigao desnu ruku i rekao tihim glasom, razgovijetno:

          „A to što si u prošlu neđelju govorio, dragi moj proto, da bi bilo dobro kad bi duša i tijelo starili naporedo, ne čini mi se da je moguće. Tjelo stari i slabi po prirodnome zakonu, a duši se omakne da robija željama i navikama, nadanjima i strahovima. Naročito duša starca kome želje pretiču pamet, pa je sklon da vjeruje kako u svom tijelu krije nešto od nekadanje muževne munjevitosti. I sam sam se toliko puta prevario u sebe, toliko puta sam zastao pitajući se izravno: nije li ovako sa svima mojim predodžbama, ne gledam li na sve krivo i ne činim li se smiješan ovijema što me okružuju. I krenem tada da se u to udubim, da osvijetlim što mi se u duši komeša, kao što se onaj koji je u bespuće zabasa udubljuje u pomrčinu, da bi što bolje odredio dalji pravac kretanja ka željenom cilju, ali ne nalazim prave riječi da opišem ono što osjećam… Slutim samo da me je neka sili posvojila i hoće da izvrši nečiju zapovijest nada mnom, a od mene traži da pristanem, a ja ne mogu – ne pristaje mi se… Odjednom mi biva jasno da sam mnogo stariji i slabiji no što sam mislio, ali mi nije jasno šta se tu može odbiti na starost, a šta na podmukle tišnje i boljke luba moga. Veliki broj znakova mi se nudi i za jedno i za drugo, sve gori od gorega. Žile su mi olabavile, kosti otežale i kad malo poitam zaškripe, jer zglobne čaure su svakim danom sve suvlje, a i često mi studne oko SRCA, brada mi zadrhti, a čapra na lice mi utrne, da na dodir ne osjećam da je moja, ili me neka tišnja prosvrdla od lijevoga palca nožnoga do tjemena… Kad sjednem u naslonjaču, s mukom ustajem; kad sam na nogama zemlja me vuče. A kad ležim, pa krenem da se prevrnem i potražim udobniji položaj, prevalim se kajno trupac ispod pokrivača; dugo ne mogu zaspat no onako dreždim i o jadu mnim dok mi se lubina ne smlači, pa onda zatljim kao poluopijen: sve znam što je oko mene, a tobož spavam. Mozgom mi lunjaju nekakvi prizori nejasna značenja, sastavljaju se i rastavljaju obrazujući svakojake slike i prilike. I tako rasvit dočekam, mnogo umorniji no što sam lega… Ili me poduzme muka usred noći, dižem se, zovem poslugu, tražim rakiju, čašu vode i užicu meda… Otvaram prozor: dižem pogled k nebu, gonetam po zvijezdama kad će svanut. A ono sviće oprezno, sporo, nikad da svane… Biva i da se toliko prestrašim sna, neću u krevet no kunjam u naslonjači, a noge dignem na hrastovi tronožac, malo lakše mi bude. A misli mi potonu u nekakav suton, ili bezdan tamni, sjate se oko nečega nevidljivog i kruže podobno iskricama u tmici, koje se u trenu pale i gase. To zna da potraje ohoho… A pošto otuda isplovim, glava mi teška kao mjerica, ukus u ustima otužan, gadljiv, drhtavica se penje uz kičmu. Svjesan sam i kontam da se tako mre. Kad ne bih isplovio, to bi bila smrt. Stoga zaključujem da se smrt ne može doživjet, jer bi se u protivnom morala nadživjet, barem za tren trena… Smrtnik može samo podleći smrti, a čim se to desi više ničega nema – ni njega ni nje. Život se razdesi sam od sebe, ka krivo tečenje kad mu se u trag uđe. Oči uteku u glavu i utrnu, a lice se preobrazi u masku. Nema!… I strašno je što nema. Posao državnički mi sve teže pada, ukrijepit granice prema Turcima ne mogu, nisam kadar… Ono što oslobodim od napasnika, oni opet uzmu; na posvajanju i porobljavanju carstvo su zasnovali, koje i pored toga što ga stalno proširuju i utvrđuju nikad nije dovoljno široko i tvrdo. Ja opet, oni opet, ali snage je u mene sve manje, a potrebe za njom sve više. Neka no im i moji pomažu, jer nalaze da im je bolje pod njima no sa mnom. I jeste u jednu ruku, pretilije živi izdajica od hajduka, tica u kavezi od one na grani. Bog sami zna kakva sudba čeka Đurđa, kad sjutra sjedne na moje mjesto i kako će Stefan gledat na to. Oće li doći do razdora među njima. I oće li narod koji uz Đurđa bude morat Turcima noge da mije i harača da daje… Bojim se oće i stoga mi je još žalije da oči sklopim. Kao da se iz ljutoga boja kukavički izvlačim. Ja, Ivan Crnojević, koji sam u jedan vakat hitrim koracima po razbojištu brojio tursko truplje. Brige s kojima zamrčem svake bogovetne noći, osviću utrostručene. I moj napor da se sa osvitom dana nanožim, nalik je na napor đeteta koje se trudi da prooda, s tim što je to tamo lijepo i ohrabrujuće viđet, dok je u mom slučaju jadno i bijedno, sažaljenja dostojno. Nekad sam običavao, osobito ljeti kad je noć svijetla i vedra, da zadugo s balkona prebiram mutnim pogledom po nebeskom svodu i utvrđujem raspored zvijezda. Odlazio bih na počinak siguran da će taj raspored i naredne noći biti isti. A to mi je ulivalo nadu da će i granice moje države osvanuti iste kakve su zamrkle, te da ću ja biti oran i sjutra kao jutros što sam bio. Odavno to više nije tako. Raspored zvijezda na nebu je isti, Bogom zapoveđeni, ali meni ta nebeska postojanost više ne govori isto. Naprotiv, uvjerava me kako sam trošan kao i sve živo na zemlji. I kad me to skoli, čestiti moj proto Simeune, sve mi se čini jasnim… kao da su se stvari koje moju sudbinu čine dogovorile da se pokažu preda mnom u svoj golotinji svojoj. I krenem da kontam ovako: To ti je što ti je. I budu zadovoljen komadićem koji ti je sudbina odlomila. Dosta si ti, Ivane Crnojeviću, podastro građe za pripovijedanje, ako neko bude voljan da pripovijeda, što je na kraju krajeva jedino važno i istinito. Od priče se ne živi, može mi se prigovorit. A ja velim: Od priče se ne živi onoliko koliko se za nju živi. Onoliko koliko mlinski kamen zrno pšenično u brašno rastroši, tako i vrijeme zemno život ljudski u priču pretvara, kakvu-takvu, pa sad neka svako za sebe iznađe odgovor od čega i zašto živi. Ja sam svoje reka… Stoga bi bilo dobro, za mene lično najbolje, da mi se duša i tijelo konačno razdvoje kao vjerni drugari i sapatnici, s nadom da će se opet sresti, Tamo… Toliko ovoga puta, moj dobri oče. A ja sam tvoj nauk, Hristov, apostolski i svetootački nauk, primio s kršćenjem zavjetovao mu se uvjeren da je u njemu spas, ali sam te zvao da ti moje iskustvo potanje prenesem. Da ti kažem kako se osjećam, te da na uskom i sve užem pojasu između dva svijeta stvari ne teku glatko, jer ako iko moju muku treba da zna, sad kad se račun svodi, onda si to ti. Pratio si me vjerno kao božji zastupnik u mojoj državici. Pomogao mi da se grijehu oduprem, a bogme i milostivo pogledao na mene i kad nijesam bio u stanju da to učinim.

„I sad ću prestati sa daljim navođenjem doista važnoga spisa prota Boljevića o Ivanovom stanju, da bih se, kako sam i obeća, okrenuo Raslavu.

„Raslavu Đurđevu je nasilje dozlogrdilo, pa je odlučio da nasiljem i odgovori. Doveo je Fočake noću, i oni su povjereni im posao obavili hitro i svirepo, iznad očekivanja. Iskoristili su zgodnu priliku, kaže priča, seosko veselje (svadbu Kaletinog unuka Konstantina, Kokoja, vašega pretka) i na jedno mjesto posjekli trideset četvoricu, a trojica su ne zna se kako izmakla smrti. I dok su mrgodni i obijesni fočanski dobrovoljci, predvođeni džambasom Amirom Džakom, koji je sve vrijeme io i pio, posluživan od tri napupjela đevojčurka, dok su njegovi poslušnici divlje nastavili s pljačkom, silovanjima i paljevinom, naručilac krvavoga posla, Raslav Đurđev, zapitao se glavom u šakama: „Kuđ sad ovoliko leševa, dragi moj Bože?“ A jedan od mještana, Muko žutooki, rođak mu, predložio je da ih potovare na konje i mazge, oćeraju i ubače u ovaj isti bezdan. Raslav izgleda nije bio za to (ima je malo duše), već je tražio da se zakopaju u jednu veliku grobnicu. Ali Muko Mečkeljin, strvoder bezdušni, zapeo da oni tu počas ničim nijesu zaslužili, a i pametnije je kako on veli, jerbo ih tamo nikad niko neće moć prebrojit, ako do brojanja dođe, pa je Raslav pred tim popustio. Posao su završili o rasvitu. Kad su ih spremili u jamu, Muko je sa svoja dva bezimena druga oburda za njima hrpu krupnog kamenja, da ih mrtve dotuče. (Priča dalje kaže da je ta noć, ogrezla u krvi i mjesečini, na nebu zapisana i da su se neki u to uvjerili svojim očima. Prikazanije se javlja svake godine, ako je noć mjesečna, u isti tren kada je karavan s mrtvima, Raslavljev karavan, prolazio Gradačkom kosom, taman da zavije udesno ka Jabukovcu i Papratnom dolu. Sjeni karavana vuku se tromo same od sebe čitavih pet minuta, a onda se odvajaju od tla jedna za drugom, da bi se za tili čas ustremile k nebeskim visinama i naglo nestale… Za sve to vrijeme mjesec je podrhtavao kao da ga je nekakva sila nebeska ćerala na to.)

„Da je Raslav odmah, iz istih stopa, otiša kod gospodara i prijavio šta je učinio, možda bi i spasio rusu glavu, ko zna, jer mu je Ivanbeg bio vele naklonjen, al on to nije učinio. Raslavljevo oklijevanje iskoristio je škiljavi i lukavi Kaliman Petrušinov, njegov lukavi stric. Istoga jutra, dok je Raslav ka zaklan spava, uze njegovoga Brnjaša i odjaha na Rijeku da upozna Ivanbega iz prve ruke sa krvavim pirom u selu Brijestovu, njegovom pitomom posijedu, nadajući se bogatom daru za hitri muštuluk. Zgranuti Ivanbeg mu umah nije poverova, ali kad se ovaj zakleo u jemca Boga i založio svoju glavu kao garanciju da govori pravo, Ivanbeg ga je dariva „ođelom od crvene svite“, uz napomenu da mu je glava u torbi sve dok njegovi ljudi ne provide šta je istina. Ubrzo je sve proviđeno i stari bezdušnik je bio slobodan da ide svome domu.

(Kaliman je to darovano ođelo, pričalo se uveliko, oblačio jedino za glavne crkvene i državne praznike, kad se uz Božje i gospodarevo ime pominje, starao se o njemu triput više no o svoj svojoj nemaloj imovini, pokretnoj i nepokretnoj, zajedno; više no o svojoj tikvolikoj glavi na uskim ramenima. To mu je, dakle, bila glavna briga sve dok mu jednog jutra njegov rođeni zet i mrzitelj Rvoje, Raslavljev obožatelj, nije tu glavu rascopa maljem i ubačio ga u rupčagu iz koje su džikljale kupine, na sto lakata od kuće, uz pomoć svoje žene a njegove kćeri mutave Rusalke žutih očiju. To je učinio pod pakosnim i ciničnim izgovorom da će tako od njega, Kalimana Petrušinova, biti na koncu nekakve koristi. Nagnojiće obilato veliki kupinjak, a više nije ni zavrijedio. Najprije je mislio, taj Rvoje, da ga ćušne u jamu, ali mu se odjednom učinilo da bi to bila nagrada za njega.)

„Šta je bilo s Rvojem, je li platio tu smrt, ništa ti o tome ne znam.

„Raslav Đurđev je trećega dana zorom bijelim stiga na Rijeku kao teški grešnik-pokajnik. Primio ga osobno dvoroupravitelj Damjan Riđi, koji je na to mjesto zamijenio preminulog Kaletu, i odmah obavijestio gospodara da je na dvor doša čojek koji ga je teško posjeka po duši i traži da bude primljen kako bi mu preda u ruke svoju rusu glavu koju još drži na ramenima. Ivan mu je naredio da ga do dalje odluke zadrži pod stražom, a da mu odmah pozove savjetnika Kozmu, s koji već godinama vodi prepirku o dobru i zlu, pravdi i nepravdi, redu i neredu, o pizmi i nesojluku pojedinih lokalnih starješina, koje sviđaju svoje poslove pod izgovorom brige o opštem dobru, te o onom zajedničkom jezgru svake vlasti koje se opire promjenama zavisnim od vremena i prilika. (Već su ukratko bili razmijenili mišljenja o čestom nadiranju pograničnih bandita i paljenju jedne stare bogomolje u Donjoj Zeti, nad kojom Ivanbeg više nije mogao da održava kontrolu, pa su pretresli i Raslavljev slučaj, na osnovu Kalimanovog izvještaja, a nijesu se uspeli složit u sagledavanju sadržaja njegove krivice i odmjeravanju kazne. Kozma, primorac i mletački đak, prosvijećen čojek, znao je da odviše cifra, što je Ivanu odilo na živce. Ovog puta se uporno i vješto zalagao da se Raslavu ostavi glava na ramena, jer je on morao da stane uz svoje saplemenike i – što mu još više ide u prilog – na vakat se žalio na zločinstvo Ivanbegovih ljudi tamo, a sa strane dvora, gospodara prije  svega, ništa nije preduzeto.)

„Kad je uljega u njegovu primaću odaju, savjetnik Kozma (od koga i potiče završnica ovoga dijela priče) sa ufitiljenim brčićima i jarećom bradicom, zateka je Ivanbega kako sjedi u masivnoj hrastovoj stolovači s visokijem naslonom, ukrućen i smrknut, sa sijedom apostolskom bradom prosutom niz široka prsa, na kojima se presijavao krst od suvoga zlata, uvoštenoga lica i podbulih poluzatvorenih očnih kapaka, osutim sitnim čivitnim bradavicama… Ničim nije dao znak da je zapazio dolazak svoga oštroumnog savjetnika, koji se, doduše, gotovo prikrao idući na prstima…

• Zapovijedaj, gospodaru – oglasio se Kozma.

„Ivan  je podiga teške očne kapke, odmjerio ga kratko strogim pogledom i reka da je već sve zapovijeđeno. Zvao ga je samo da mu kaže da je Raslav Đurđev stiga i da treba da bude obavljeno ono što mora da se obavi. Ostavićemu glavu na ramena da bismo ga imali za što objesit, reka je Ivan.

– Zbog čega si me onda zvao? – upitao je Kozma.

– Zva sam te da ti ovo zapovijedim. Da ti kažem, pravedniče, šta treba da mu saopštiš kad ga uvedu!

– Ja da mu saopštim?

– Jes vala. Da mu u mom prisustvu saopštiš presudu koju sam ja donio. Zar tu nije sve čisto?

– Pa čisto je, mora da bude čisto – rekao je Kozma, zagledan u neobičnu boru između obrva gospodara Ivana, nikad do sada toliko nabreklu; boru koja ga je vazda podsjećala na nečitko slovo iz ko zna kakvog drevnog pisma. Sad je to primio kao znak da je Raslavljevo vrijeme isteklo.

– Kozma, Raslav je izdajnik bez pogovora – odsijeka je Ivanbeg. – Ja sam pogriješio prema njemu, to je živa istina, ali ona u njegovom slučaju ništa ne mijenja. Vlast je, nema zbora, sa svoje strane dužna da bude pravedna prema svojim podanicima, da bi na njinu odanost u miru i u ratu mogla da računa. Jerbo, ako ih ne možemo zaštitit od naših, kako ćemo od neprijatelja? Stoga dobro razumijem njihovu pobunu tamo i njegovu podršku. Ali on je preša granicu do koje se prestupniku može progledat kroz prste: otiša je čak dotle da u krvnika pomoć ište, pa je diga Turke na mene, a kod njih se debelo zadužio. Sad je njini jatak, šta je drugo… Zla koja se doma zameću doma se i razmeću, tako bi trebalo da je. Došli bi i ti briješki zulumćari na red… Kako da mu oprostim? Misliš li ti, Kozma, da bi mu tvoji Latini na mom mjestu oprostili? Koliko ih znam, to im ne bi ni palo na um. Njima su puna usta pravde, pametna glavo, kad se to ne tiče njine čapre. No, neka ih tamo, i nama su valjali. Ali Raslav mora da umre. Po nekoj sreći, ja l` nesreći, ja sam to što sam i tu đe sam. I gospodar i pas čuvar ujedno. Sudim onako kako moram u ovome zatrovanome životu… Još su te poklane jadnike u mračni bezdan ubačili… I to naši, a ne Turci! Bože, đe im bi duša!? A sad se namoli na prozor i reci i momku da dovede osuđenika.

„(Raslav se sve vrijeme nalazio u maloj odaji u društvu dvojice stražara. Kad je kurir stiga, zateka ga je u razgovoru sa njegovim čuvarima. Koliko je moga da razabere, Raslav ih je upozna sa svojim nedjelom, tražeći od njih da se o njemu pošteno izjasne. Moga si da organizuješ svoje ljude ili inoplemenike, a Turke nikako, reka je jedan od stražara. Drugi je ponovio za njim: Turke nikako i važno je klimnuo glavom.)

„Nije pasa ni kvarat od ure kad je, u pratnji dvojice stražara, u odaju u kojoj su sjeđeli gospodar Ivan i njegov savjetnik Kozma, uljega čojek visok, riđokos i modrook, pravilnih crta lica, posut sitnim pjegama. Naočit, moglo bi se reć. Bio je to glavom Raslav Đurđev, zorni unuk Pavka Mitrova o kojemu se zborilo u Gornjoj Zeti kao o čojeku otmenu i od ugleda, mada nijesu prećutkivane ni njegove krupne slabosti prema ženskinju, vinu i kocki… Kad je stupio pred njih, gospodar Ivanbeg se uznemiri kao da je uljegla sasvim nepoznata osoba sa sumnjivim namjernijem, pa mu je dao rukom znak da stane. Raslav je stanuo mirno, pozdravio ih obojicu u Božje ime i uz podanički naklon… Odgovorio mu je Kozma, dok je Ivan ćuta i gleda u svojega savjetnika. Ovaj se malo vrpoljio, da bi najzad saopštio ono što mu je bila dužnost.

– Raslave, moraš da umreš, nažalost. Tvoje vrijeme je već isteklo, po prijekoj uredbi države naše; toliko, da znaš…

– Spreman sam ja na smrt i milost ne ištem, da se i to zna – rekao je mirno Raslav. – Na nasilje sam odgovorio nasiljem, ali sam u odgovoru pregna mjeru. Kriv jesam!… Moja smrt nije ništa manje potrebita meni negoli vama, ljudima od pravde i zakona, koji brinu o sigurnosti naroda ovoga površja. Stoga sam i prispio da svoju krivnju glavom platim. No, iskren da bidnem, ja više shvatam da sam kriv no što mi osjećaj  iz dubine duše nalaže. Kad gođ pomislim na tebe, gospodaru moj, kakvi te sve jadi biju da uz božju pomoć obdržiš krst i slobodu, onda je moja krivica ka Sutorman velika. Ali kad mi tu sliku smijene oni napasnici, razbraća, životinje u čeljadinskoj koži, onda krivnje gotovo da ne osjećam, jerbo samovoljstvo protivu kojega sam ja usta nikako ne može biti dobro, Bog iza njega ne može stanut. Istina, naježim se, ali me ježnja brzo prođe… Dobro znaš, gospodaru, vapio sam pomoć od tebe, nijesam je dobio. Vapio sam je triput, a ti si se vazda izgovara prečijem poslom. Kad potonji put dojezdih i zakukah, žaleći se i na silovanje žena, sramotno vala, od strane tvojijeh razvratnika, ti se izgrmi na mene. Reče osorno, baš ovijema riječima: da „mrkačina u Gornjoj Zeti može da pričeka, to je sitno… „E da ne bi čekala, ja pregoh i riješim stvar prijekijem putem. Zaštitih mnoge od nasilja i zlobe, ali sebe upropastih – ispadoh turski hainin, nijedna vjera… A da je tader neko od napasnika omastio konopac, mi bismo bogme danas razgovarali ka gospodar i njegov časni podanik… I sad što se mene tiče kad je svemu kraj, molim samo za jedno – da se ne prolomi kako je obješen Raslav ka izdajnik, jer izdajnik nijesam u duši. Bog na nebu to zna, ali moja siročad živjeće dugo na zemlji, trebalo bi jer su mala, i kuku njima ako se bude trubjelo o tome. A ona, jadna, kriva nijesu da žive na ivici propasti ka božja pastorčad. Ništa lakše no potisnut nejač, ženu i đecu, još ako im je domaćin i otac izdajnik. Neka se reče da sam šenuo umom i bačio pod noge svoje podaničke i ljudske obaveze, da sam se drznuo u bezumlju svojemu na sve što ti oličavaš i braniš, moj gospodaru, samo neka se ne bilježi da sam Juda. Nijesam Juda, da mi se trag zatre… Bio sam i zavazda osta unuk Pavka Mitrova! A sve zlo koje učinjeh, moja rusa glava može podmirit… Ovome bih doda samo toliko da ni za tebe, moj gospodaru, ne bi bilo dobro da ostane zapisano da si u ovoj stvari uštinuo istinu za obraz, jerbo tvoj život treba da ostane uzor i putokaz za sve nad kojima gospodariš, a ta mrlja bi ti u tome smetala. Dobro, mogla bi se ona prekrit i zataškat ili obesnažit prećerivanjem na drugoj strani, – upornim veličanjem moga ionako velikoga nedjela, ali zašto silovati istinu i griješiti dušu tamo đe to ne donosi nikakvoga ploda, pogotovo ako se iz bogobojaznog i milostivog oproštaja može izvući više no iz kazne. Ljudi se boje onoga koji kažnjava, ali su im puna usta hvale za onog koji umije da požali i oprosti. I ja bih ovdje stao, jer sve što bih dalje reka ti znaš bolje od mene…

– Pošto je okrivljeni Raslav pribrano iznio svoju odbranu, Ivanbeg je, po Kozminom svjedočenju, dugo, neobično dugo ćutao. Kao da se naprečac skamenio, ne daj Bože… Najzad je podigao krupnu glavu, ovjenčanu orijetkim pramenjem sijede kose i duge bijele brade, i upitao Raslava tihim, ali strogim , neumitnim glasom:

– Je li to sve što si pripremio da opereš svoj obrljani obraz, sine Đurđev?

„A kad je ovaj odgovorio da nema ništa da doda, Ivan je ustao, uhvatio ga za mišicu, odveo polako do prozora i pokazao mu ispruženom rukom na već pripremljena vješala koja su se crnjela na sto lakata od dvora, kao da su u samome paklu piturana… Otkad su podignuta, što je moralo bit podavno, nijesu ni trena od nevremena zaklanjana. Puvalo-navodilo, ona su beslovesno ćutala i čekala šta mogu i zašto su tu… I baš u trenu – i to je ostalo zapaženo – kad se Ivan namolio na prozor sa Raslavom da ovome pokaže đe će i kako završiti svoj tegobni zemaljski život, jedan od dvorskih pasa čuvara, krupni i vlasati garov, bio je odiga nogu da se pomokri uz debeli crni stub.

– Tu te čeka moj konačni odgovor, rekao je. – Ta crna greda što je vidiš sažima moj sud o tvome postupku. Moga sam te ja iz milosrđa kaznit sa pet stotina aspri i pedeset palica po leđima, kajno one neprizornike što bez pitanja rabotaju zemlju manastirsku i plodove s nje ubiraju, ne dajući ujam, ali nađoh da to nije za tebe. A sad ti preostaje da se ispovijediš protu Boljeviću i pričešće primiš, kako bi umro po pravoslavnome zakonu, podobno mom nekad uglednom dvorjaninu Stanojlu Bareču, koga su Turci prevlastili sitnim darovima pozlaćenim i ćesom dukata da radi protivu mene. Bog ti može oprostit izmećarenje Turcima, Raslave, On na to jedini ima pravo, a ja nemam. I bilo bi mi lakše na duši kad bi znava da će On to svoje prava iskoristit, jere sam potcijenio kuknjavu tvoju nedolično i pogriješio sam, uistinu mlim, već sam to rekao Kozmi. Bliža je košulja no gunjina, davno se reklo. Ali ruku na SRCE Raslave, ponekad je mudro od gunjine krenut da ne bismo ostali bez košulje. Ovo potonje se naročito odnosi na ljude na mom mjestu i u vrijeme podobno ovome u kome ja prebivam… Tvoja nevolja do jadne duše i jeste sitna i presitna naspram zala koja proždiru našu nestalnu državicu kojoj je vazda prijetila opasnost da drukčija osvane no što je zamrkla. Ako nas pritisne ala i vrana, onda smo svi na gubitku. Đe gođ stopom stanemo na njino smo stali, za svaku nepravdu među nama kod njih ćemo pravdu tražit. Ako to nijesi vidio, onda ti oči služe samo za gledanje, da slijep zemljom ne gaziš, ka svakom duhovno ništavnom dvonošcu… Ni da si pobijene zemlji vrnuo od koje su i umiješeni, kao što dolikuje insanu namesto što si ih u jamu spremio, ne bih ti oprostio Raslave, ali bih te drukčije gledao. Mlogo bi bolje bilo za tebe da si ih sam nared pobio uz pomoć inoplemenika no što si sramotno Turke na njih doveo. Nijedan vojnik nije mali gubitak, a ne vod vojnika, ali izdaja je malo crnja. Kako li samo zaslijepi da se tako gadna namisao u tvojoj glavi zavrže, crni obraze!… A sad da ti kažem i ovo: spopada me crna misao da ti nijesi optužio moje sluge i pobio ih baš zbog toga trslučenja mještana, to je više začepica, izgovor, tako bih rekao, iza kojega se skriva tvoje sramno namjerenije da mi trag tamo zatreš. Da konačno razvališ moj vrijedni posjed, potpomažeš njegov rastur i da privlastiš što više za sebe. Nijesi ti u tome sam, Raslave, taman posla, no su zinuli na taj posjed svi naokolo. Jad i čemer kud se god osvrneš… I Kaletini sinovi su opadani da su bili silobatni i strah i trepet za okolinu, a ja vjerujem da su samo htjeli, da spasu od posjeda što je više moguće, slijedeći pravac svoga oca, nažalost bez njegovog ugleda… Oduvijek je bilo nesojluka, ali je on žigosan i proganjan koliko se to moglo, a danas kad se klima država iz temelja on ispada normalan i poželjan jerbo smanjuje i čak uklanja obzire u izboru načina i sredstava da se što više zakuči, a drugome šteta nanese. Tako je sad, a biće još gore, mnogo gore, ja ti jamčim. Oće, oće… Svakom stepeniku naviše u carstvu zemaljskome odgovara stepenik naniže u carstvu nebeskome. Tako je svijet ustrojen,,, Svijet! – šta je to? Pljaca zapuštena i nesaglediva… Račun bez krčmara, pri čemu se svoja koris mjeri tuđom štetom. Lađa bez kormilara… Trkalište đavola! A i ovo je malo rečeno. Sve više mi se takvijem čini, iskren da bidnem, neka mi Bog oprosti…

„Tamo je grom zaždio, čim je vojvoda Kaleta umro, moj vjerni i srčani podanik, dvoroupravitelj, i na kraju zakoniti upravnik vlastelinstva Brijestovo, mojega najvažnijega posjeda u tom dijelu Gornje Zete. Bješe to tvrda petlja, tvrđe ne znam. Mrka brka, sa velikom čvorugom između obrva, oštar ni riječ ka britva, a opet promišljen. Spreman da brani svoje do zadnje kapi krvi, braneći moje u isti mah i sve što je odilo na dobrobit moje države. Dao sam mu vlastelinstvo na upravu i to smo potvrdili ugovorom pod pečatom, kojim su kratko i jasno bile utvrđene njegove feudalne i vojničke  obaveze prema dvoru, što je značilo da sam ga uveo u red svoga plemstva. Od onoga časa kad je dobjega kod mena ne Rijeku, poslije svađe sa ocem Mitrom, nijesam ga ispušta iz vida. Iz dana u dan rastao je u mojim očima dvije pune godine, da bih ga kad je u treću zeljega postavio za dvoroupravitelja. Zaveo je red na dvoru bez grke riječi i sa kim. I mom savjetniku Kozmi je bio dobro po volji. I ovaj njemu. „Kozma, tvoj savjetnik, je Latinin, gospodaru“, podvukao mi je jednom prigodom u razgovoru, „ali ti je odan i tvojoj stvari potrebit. Uz to je pametan, koliko sam uvatio. Sve to zajedno je dovoljno da bidne tu đe je. Ko će bolje zastupat tvoje interese kod Mlečana, a mletačke kod tebe od njega samoga. Kozma je most između Zete i Mletaka; most tvrdi a ne ljeljavo brvno kako neki misle, iako to ne izgovaraju.“ (Eto Kozma tu, sve on ovo zna.) Eh, Kaleta, sinko, kuku mene za tobom… A te tobož poštene domaćine u čije si ime diga Turčina na mene, moga bi čojek do sjutraveče kupit za trice i obrnut ih da pljuju na tebe. Danas-sjutra će višina Turke u želju dočekat, pristaće da ih i kod žena zamijene, ako je to cijena šićara kome se nadaju. Kad ljudi ne bi pretežno bili sitna pljeva, njima se vladat ne bi ni moglo. A do jedne duše ne bi ni trebalo, no bi se svi mudro i pošteno dogovorili i soglasije činjeli što je za njih najbolje i najpotrebnije…

„Idi sad, Raslave, Đurđev, makni mi se s očiju. Umoran sam i pogled mi se muti od gledanja na jade što me okružuju, kao i od pretvaranja da vjerujem u čudesnu moć molitava i Damjanovog zasipanja utješnim izrekama kojih je jezik ovog naroda prepun; toliko sam umoran da sudnji čas sve češće prizivam. S večeri, da ne osvanem; izjutra, da ne omrknem. Vodite ga momci… Ja te kažnjavam kajno izdajnika, da znaš, jer ti si mene izda dvostruko: lično kao čojeka čije je SRCE do ove zle ure barem jednom dnevno kucnulo za tebe i kao gospodara tvojega staroga, ali ako neko mli da si heroj – eto mu ga tamo, neka te slavi i u zvijezde kuje… Ali se neće ni svi Turci, kunem ti se, hvali priklonit, ima i među njima koji znaju za čast i obraz. Mene će kudit kao poštenoga neprijatelja, koji im je dodijeljen po izboru onijeh sila koje nad njima gospodare, ali ti isti tebe neće veličat kajno izdajnika, mislim na one koji su sposobni da na tvoje djelo mojijem očima pogledaju… Jedan od takvih, kada je saznao da su mi u borbi s njim i njegovima ubili konja vranoga, što sam ga od prijatelja Mlečanina dobio, posla mi je na dar arapskog sedlanika da od njega oči nijesi odvojit moga!… Familiju ti neće ticat niko, zadajem ti vjeru božju, ni imovinu koju si joj ostavio ma kako da si je steka ukoliko moja ruka dopre… To ću i u amanet ostavit, pismeno da bi bilo tvrđe. A tvojoj nevjesti poručujem da čuva spomen na ono što je kod tebe valjalo, ako je toga bilo, a vjerujem da jeste, dok sinovima želim osobljivo da im nikad ne padne na um da ištu pomoć od krvnika, a sproću svoga roda, jer nema većih poraza od podlih uspeha. I da ih Bod drži do sudnjega dana podalje od svakojega hudoga djela.

– Još samo časak, gospodaru, ako dozvoliš.

– Kaži.

– Milo mi je što sam čuo to o Kaleti, rođenom bratu moga đeda Pavka Mitrova. Ja mu nijesam ni do koljena, znam to odavno i ne zaboravljam. Ali, moj gospodaru, trebalo je da pomeneš i to da je čestiti Kaleta ubio pristava, starog čuvara vinograda, i tako drsko prekršio strogi amanet svoga oca Mitra Pavlova, koji su ostala trojica braće – Petrušin, Pavko i jurodivi Nikola – bespogovorno prihvatila i obdržala. I to nešto govori…

– Zna se i to, Raslave Đurđev, zna! Pristav je omaškom ubio Mitrova najmlađega sina. Otac Mitar Pavlov je hitro podveza SRCE i oprostio sluzi, a i sinove je obaveza da tako postupe, da osvetu izbiju iz glava svojijeh. I Kaleta je htio, ali je njegova žalost za bratom bila silna, neiskaziva, dakle jača od obzira poslušnosti prema ocu svojemu. Ubio je pristava, prekršio očev zavjet što je i drsko i nesmajno… Ali, šta se tu može, takvi je bio Kaleta u jednu ruku… vulkan čojek. Kad sam mu reka da sam Ekaterinu, milu moju kćercu, dao u harem svirepome Firuzu, poblijedio je kajno krpa i otpovrnuo mi bez uvijanja! „Ja to, gospodaru, ne bih kabulio da bi ognjem živijem izgorjelo sve što očima vidim. I najrađe od svega bih zubima zakla Firuza kad bih ga moga ačkat. I navrele su mu suze na oči… Otro ih je jaglukom i doda: Nije lako, more, bit na tvom mjestu u pogano vrijeme. „Ti si od iste krvi, Raslave, ali si otiša predaleko u prkosu svojemu žestokome, donekle pravednome, i još si svoj grijeh napuderisa poštenjem ne bi li kako-tako prikrio nečisti račun koji stoji iza svega. Ali to sam već reka, sve sam reka…

– Sad smo kvit, gospodaru – reče Raslav i pokunji glavu. – Sve sam shvatio. Još bih samo reka da mi je želja da se garov nađe tu kad dželat pristupi izvršenju kazne… da ga pomilujem…

(Priča kaže i to da je ojađeni Ivanbeg u gnjevu bio donio neshvatljivo prijeku odluku da kazni mještane tako što će ih silom vojnom naćerat da zakopaju jamu, ali je ubrzo shvatio da takvu odluku nije u stanju da sprovede, a i da jeste to ne bi imalo smisla, pa je od nje odstupio i zamenio ju je drugom, razložnijom: naredio je, naime, da se što prije podigne kapelica-pokajnica nasred sela Brijestova. Tako je i učinjeno. Mještani su Ivanbegov postupak primili kao veliku milost, pa su u znak zahvalnosti kamenovali Muka  Mačkeljina, a njegov lješ su strpali u vreću i ubačili u jamu. Kad je gospodar Ivan za to čuo, počeša se po glavi. Nije mu se dopalo što je Muko strvoder naša mjesta među onijema zbog kojih je kapelica-pokajnica podignuta, ali se da razlogu ponovivši mnogo puta ponovljenu izreku: Učinjenome poslu nema mane.)“

– A sada bih te molio, kućiću, da natočiš po jednu od one tvoje munje, da se okrijepimo pređe no što se privatim dalje priče.

– Oću, kako neću, pope, falit ni ne može, reče otac trljajući ruke i radosno poskoči da dohvati bocu s rakijom. I pošto natoči, obrati se popu usrdno i sa divljenjem: Ala si ovo silno ispriča, oče, da te Bog živi, ka da si bio tamo. Drago mi je što sam te čuo, a žao bi mi bilo da nijesam… i to mlogo.