Otkazao sam iznajmljeni stan, strpao u dva kofera i nekoliko kartonskih kutija sve što sam imao — i preselio se kod Sofije. Mirka se tome obradovala. Obožavala je svoju stariju sestru i sve njene odluke je prihvatala bez rezerve. Sofija joj je zamerala na tome i od nje je zahtevala veći stepen samostalnosti, ali to je teško išlo.
Živeli smo lepo i dosta komotno.
Kao službenik u muzejskoj biblioteci imao sam osrednju platu, ali je gospođa Sofija dobro zarađivala zahvaljujući bogatim skorojevićima. Osim toga, njih dve su raspolagale solidnim imetkom u pokućstvu, čvrstoj valuti i u raznim dragocenostima. Sofija je jednom mesečno putovala u Veneciju kod Đinevre, svoje imućne i važne prijateljice, gde bi ostala tri-četiri dana. Za to vreme u radnji bi je zamenjivala sestra. O vikendima, kad je vreme dopuštalo, odlazili smo u selo, uglavnom Sofija i ja, a Mirka bi nam se katkad pridružila. I ko zna koliko bi trajala naša idila da jednog dana, jednog baksuznog dana ne krenuh da dovedem u red našu biblioteku, da razvrstam i popišem knjige radi lakšeg snalaženja, zanesen pri tom i pomišlju da ću prijatno iznenaditi Sofiju kad se vrati kući s posla. Sve sam, dakle, upriličio kako valja i trebuje, ali je bilo drukčije pisano… Dok sam onako, bez posebne namere, prelistavao Šekspirovog Otela, neko starije izdanje, naiđoh na razglednicu s reprodukcijom slike Đorđa de Kirika „Melanholija i tajna ulice”. Razglednica je bila adresovana na Sofijino ime, a sudeći po datumu na pečatu poslata je pre sedam meseci i koji dan više. Tekst krajnje oskudan: jedna konvencionalna rečenica sa Đinevrinim potpisom ispod. U prilogu: pozdrav od Đentilea! Ni manje, ni više… Za dve godine, koliko delimo dan i noć, hleb i so, duše i tela — pomislih — Sofija nije izgovorila to niti tome slično ime! Ko je opsesivni Đentile, ko može biti čovek pod tim sasvim pristojnim imenom? Đinevrin muž, ljubavnik, brat, prijatelj, sused, prodavac sladoleda u njenoj ulici, odžačar ili neko deveti?… Grdno sam se potrudio da kako-tako okončam započeti posao, ali to na kraju ne beše ono što je trebalo da bude; ne beše ono… I da li će išta više među nama biti kao što je bilo – pitao sam se.
***
…Otišli smo za vikend u njezino predivno selo, tamo gde smo redovno odlazili, pisao sam dalje Sofiji. A to nedeljno popodne, u avgustu, bilo je uobičajeno mirno i toplo… Evica je pripremila uštipke sa sirom i paradajzom i ručali smo… Onda smo posedali u drvene naslonjače pod velikim orahom. Ja sam uzeo da čitam Bredlijev traktat o Otelu objavljen ujednom časopisu, toj po njegovom uverenju „najbolnijoj i najužasnijoj” Šekspirovoj tragediji, a Evica je lagano prelistavala najnoviji primerak vrlo popularne revije „Naš dom”, tražeći takvo rešenje koje bismo mogli na valjan način iskoristiti u planiranom preuređenju naše porodične kuće. Kad joj je časopis iskliznuo iz ruke i pao na ledinu pored nje, trgao sam se. … Već je bila zaspala! Stao sam daje posmatram pažljivo kao daje odavno nisam video. Oble grudi su joj se blago nadimale i spuštale ispod bele svilene bluze. Noge presavijene u kolenima i malko razmaknute. A Na levoj butini žućkasta flekica, stara najviše desetak dana, koliko je i prošlo otkad se vratila od Vere. Federikov žig! Očita mi se samo po sebi, i u tren zamislih Verinog ortaka kako prilježno i marno izgara na mojoj Evici… A opet mi se čudnovatim činilo da tu bledunjavu flekicu nisam odmah primetio… Uto odjednom nalete kratki talas đavolski vrućeg vetra, vitlajući kudeljoliki busenčić trave tamo-amo, gore-dole, ne bi li ga, najzad, proterao između Evice i mene i ostavio pored ograde. Dok sam pratio tu igru vetra sa busenom, spazih staru jasenovu obrašщu uz baštensku ogradu… To mrkosivo, u luk savijeno, iznimno tvrdo i žilavo drvo koje je toliko tereta podnelo, toliko ramena nažuljalo, sad je stajalo prislonjeno uz ogradu — odbačeno. Kao da se nekim čudom tu obrelo da samo za to posluži! Kad ponovo svratih pogled na Evicu, muva slete na njeno bledo čelo, Evica žmirnu, nabra obrve i muva pobeže… Evičino telo se nape, ukruti, zadrhta i odjednom se opusti i potonu u nekakav blaženi i duboki mir. Ograda uz koju je prislonjena obramica bila je od mene udaljena petnaestak koraka! Da mi se to krivo drvo malopre u rukama našlo, mogao sam ubiti i nju i Federika u njoj, i to u momentu dok su u prestupnoj slasti činili jedno! Ljut što sam propustio lepu priliku koja mi se više neće ukazati, ustadoh da je zadavim golim rukama… Onaj nepoznati u meni pobuni se protiv toga i ponovo mi skrenu pažnju na obramicu… „Davljenje je kranje odvratan posao“, stavi mi do znanja. „Žrtva se otima, krklja, bacaka se, grebe noktima mahnito, ujeda — a sve to treba izdržati. Silovit udarac obramicom rešava stvar zajedan tren. ..” Polako, da ne probudim Evicu, ustadoh i, kao da to činim prisilno, otisnuh se (ja kurvin sin) stopu po stopu, do same baštenske ograde, uzeh mrku obramicu, osmotrih je, a onda je nategnuh svom snagom preko butine i uverih se da nemam reči da izmucam koliko je tvrda. Kad sam se vratio i prišao Evici s podignutom obramicom u šakama, ona je već bila otvorila oči… „Šta ćeš s tim?.., Svemogući, ne daj me”, zavapila je. Eho „ne daj me“ zamalo me ne razoruža, ali žućkasta fleka na njenom stegnu stade na moju stranu i ja odlučno rekoh: „Ne prima ti Gospod molbu, a Federiko je daleko”. Ona iznova zavapi: „Milutine, ludo moja, dozovi se, koji Federiko” i podiže obe ruke k meni kao da hoće da me zagrli… Usledio je munjevit udarac po glavi, pa drugi!… Ona se prevrnu zajedno sa stolicom i pade potrbuške na zemlju mumlajući bolno. I kad sam pomislio da je kraj blizu, Evica se pridiže na laktove, obgrli stolicu, zabaci rusu glavu i izloži svoje krvlju zaliveno lice mome pogledu… „Udri još jednom, junače!” Zapovedi mi krvnik u meni, ali ga zbog nečega ne poslušah. Iznenadni nalet vetra, po Eolovoj naredbi, zavrte kuhinjsku krpu, podiže je sa baštenskog stočića, otrese od mrva koje su pretekle iza ručka i prekri njom Evičino lice. Ona ispusti stolicu i smiri se zanavek… Sunce je bilo tek zašlo. Čekao sam još samo da zgasne njegov rumeni odsjaj na krovu nedužne kuće i da sve utone u lagani mir: i kuća i orah i mrtva Evica i njen živi ubica… Onda sam se podmuklo uvukao u kuću i upalio osvetljenje da potražim tek načetu flašu s rakijom, ali kad sam ugledao razvezanu vreću sa brašnom — zastao sam… To je ona pravila uštipke za ručak, pa je zaboravila da zaveže vreću, prisetih se… I zahvatih pregršt te sipljive beličaste mase, pa se njom posuh po glavi, koju tako više nije bilo pravo zvati! Svidelo mi se, te isto triput ponovih. A kad sam četvrti put zahvatio punu pregršt, predomislio sam se i vratio brašno u vreću… Potom sam izašao iz kuće s flašom rakije u ruci i seo u naslonjaču pored onog što je bilo Evica… Sedeo sam tako i pio sve dok nije izgrejao mesec. A onda sam, „u znoju lica svog“, iskopao raku i Evičino telo predao zemlji. (Dok sam je držao u naručju iznad rake, ponadao sam se da se pretvara, te da će za koji tren otvoriti oči i videvši me onako brašnjavog prsnuti u smeh. Ali ni najmanje greške nije bilo — predstava je savršeno Izvedena.
I sve ste to napisali Sofiji? — upitah. — Imam utisak da ste usput izmišljali.
— Ne mogu baš tačno znati šta sam napisao, pričam po sećanju; verovatno sam ponešto dodao… Sad je to neproverljivo, jer sam pismo uništio čim sam ga povukao. — Zašto ste ga povukli?
***
U susret mi idu dvojica koje poduže nisam video. Za jednog sam čuo da je umro, a eto nije… Još me nisu primetili, pa reših da to iskoristim. Pognuh glavu i pretrčah ulicu da ih izbegnem, kad u bašti susedne kafanice sede dva pisca, dva živa klasika, komotno odevena, razbarušena i toliko živa da je za čuđenje kad su pre stigli da postanu klasici. A ako već jesu, zapitah se u sebi, onako bez veze, šta klasici imaju da traže na prometnom mestu u vruće popodne? Možda su se slučajno sreli i rešili da sednu i rasprave koji će od njih dvojice pre dobiti da ne kažem…Obojicu odavno poznajem i surevnjivo sam se nakašljao ne bih li im skrenuo pažnju na sebe. Ama jok…Jedan od njih, nešto mlađi, osvrnuo se, odlično me video, morao me videti, ali se poneo kao da me ne vidi. Tako sam na autentičan način ispao žrtva klasičnog pretvorstva jednog živog i još mladog klasika čija je promućurnost na visokoj ceni u ovdašnjoj stručnoj javnosti. Zaboravljamo da se zemlja zatvara nad svakim od nas i više nikad neba?
— Ej, čoveče, zašto gubiš dragoceno vreme sa polusvetom tamo, umesto meni da pomogneš; ja sam samo pijan. A čovek sam od meraka…
—A šta vam treba? Upitah unezverenog dvonošca koji je stao ispred mene razdrljene košulje i sjajna ukočena pogleda. Kiseo zadah mu bije iz poluotvorenih usta…
— Ma nisam ja, dobri čoveče, za vi, dozovi se… I ti mi je mnogo. Vidiš kako se okreće zemlja Srbija, od nemila do nedraga, nikad se ovako na izgled nije okretala, i daj mi jednu cigaru… Onda mi pokaži kako da konačno izađem iz ove krajnje podaničke ulice. Muka mi je već, dužan si da mi pomogneš, jer trezan si čovek, a i špic-bradu nosiš. Jutros sam se napio kod Đerma s Barbom, Jarcem i Borojem — hladovina u baštici, brate, išlo nam je, a Patak donosi li donosi… Ali sad mi nikako ne ide, već satima ne mogu da se izvučem iz ove uličine i da se dozovem, a hteo bih kod moje Bobe da svratim na čaj. Taman pomislim da sam se izbavio, i priupitam nekog smotanog prolaznika koja je ovo ulica, a on mi kaže: Glavna… A kolka je ta glavna, pobogu, nikad nije bila tolko duga. Kud god skrenem, a često skre- ćem, ona me prati, stalno sam u njoj kao da u ovom gradu postoji samo jedna ulica… Glavna, dok su ostale njene anonimne sluškinje! Stanem ispred robne kuće, znam je, i kažemjoj da stoji tu gdeje, da bih se orijentisao prema njoj, ali ona čim malo odmaknem počne i sama da se pomera… Ja brže, ona brže. Onda sam rešio da potrčim, ali ni to nije vredelo… Pao sam, spetljao sam se i odlepio, vidi kakva mi je ruka, prašnjava i krvava, a ulica ćuti kao da se to nje ne tiče. Mater joj i ko je trasira. .. Promenim smer, pošto mi je svejedno gde ću se obresti, samo da izađem iz ulice. Telefonirao sam Joci, znaš Jocu Tricu, da dođe po mene biciklom, da me izvede, ali nije kod kuće. Baš je danas našao da ne bude kod kuće… Eno vidiš kako oni ljudi tamo stoje i svi beče u mene, šta da radim ako krenu da mi zvižde, najebaću od policije, brate, jer njih ima dosta koji se dosađuju. A i žuta štampa će me okrpiti kao neku neznanu bitangu ili štetočinu, pogotovu sad, vidite šta se radi na svakoj strani… Kažite mi pošteno gde se ja trenutno nalazim? — „U Glavnoj , preko puta obuće“, odgovorih i predložih mu da ode prvom levo do trećeg ćoška, pa će se tamo već snaći. —„A ako ulica krene opet za mnom, šta onda da činim?“ — „Neće”, rekoh, „ja ću je zadržati dok vi odmaknete stotinak metara.”
Hvala, brate moj pobožni, baš ste čovek požrtvovan, ako me ne zajebete… Trideset godina pijem, nikad ovako nisam zalutao. – „Samo vi idite smelo, prvom levo do trećeg ćoška” . „Znači prvom, a mogu li da pevušim uz put, ili bolje ne.” „Bolje ne“, potvrdih, „ možete da se zanesete i opet se nađete u Glavnoj. I moraćete nekog da pitate, a ko zna na koga ćete naići.” Dodadoh da je ulica na koju sam ga uputio sigurno prva levo, mada se može desiti da iz određenih razloga to ne piše… Ulica je inače mirna, kuće se u poslednje vreme ne mrdaju osim kad dolaze u posetu ugledniji državnici, uglavnom, a i onda tek po koja mahne prozorskim krilima; drveće napravi jedva korak-dva tokom celog dana; ljudi uglavnom idu pognutih glava, kao na sprovodu, niko nikog ništa ne pita, jer svi znaju sve, takav je naš svet kad mu je svega dosta… Neka samo ide pravo do kraja, ako želi da završi posao.
Brinuo je kako će znati gde je kraj.
Da bih ga ohrabrio rekoh mu da je kraj blizu. Neka ide ulicom ne misleći ništa, dovoljno je da samo ide i doći će do kraja… Ulica se završava malim skverom na kom je odavno postavljen ringišpil. Ali na samom kraju ulice, s njene leve strane, postoji staklorezačka radnja, a u njenom izlogu stoji veliko i lepo ovalno ogledalo. Ne bi smeo da propusti da se ogledne u njemu, pa ako mu se ono što tamo bude video ne dopadne, ringiššil će mu dobro doći… A ako mu se dopadne, to će biti znak da je spašen. On zinu od čuda, valda najviše što je kadar bio, a ja to iskoristih i nastavih što žustrijim korakom, ne bih li se našao na bezbednom odstojanju pre no što on sklopi usta.