JAMA KAO METAFORA
(KUD „Diogen“, Surčin, 2004.)
Prozni pisac i esejist Dragiša Kalezić objavio je do sada knjige Edenski vrt laži, Još sam ovde, Tolstoj i gušter, Prolazni dom, Integralna istorija i Svojstva moći. Kalezićev najnoviji roman je Bezdanica, četvrti po redu.
U romanu Bezdanica Dragiša Kalezić ispituje svet detinjstva u kome, kao svojevrstan stožer pripovedanja, kao motiv koji tvori samo pripovedanje, stoji jama bezdanica. Ova jama, to pisac odmah sugeriše čitaocu, poput strahotne pretnje obeležava detinjstvo naratora i nameće mu se kao dominantna tema u odnosu na koju dečak saznaje svet oko sebe. Kao kakvo mitsko čudovište, jama bezdanica guta sve što joj ljudi ponude; žrtve koje joj se podnose, voljno ili nevoljno, predstavljaju jedan oblik iskupljenja za sve što ljudi čine ili ne čine. Otuda ponor koji je oznaka jame u ovom Kalezićevom džepnom romanu predstavlja upozorenje, poziv na ljudskost, čojstvo i trpljenje, što je u skladu s tradicijom i gorštačkim načinom tumačenja odnosa među ljudima.
Iz ove primarne transmisije proznog kazivanja, gde se poziva na realnost i realističnost, pisac Dragiša Kalezić odlazi u drugi sloj kazivanja, sloj fantastike. Posezanje za elementima fantastičnog, onostranog, koje u romanu postepeno staje u istu ravan s realnim, omogućava autoru da izbegne sve opasnosti faktografije koja je sama sebi cilj i da uspostavi narativnu strukturu koja počiva na premisi da su sve priče vezane za bezdanicu podjednako značajne — i one istinite i one izmišljene — jer tek fikcija i fakcija, zajedno uzev, podvrgnute procesu literarne osmoze, daju novu dimenziju proznom kazivanju.
Kalezić, razume se, povest o toj istovremeno stvarnoj i irealnoj borčini izlaže nastojeći da se u postupku pripovedanja vrati u jednu drugu realnost — realnost dečjeg načina posmatranja sveta odraslih.
Kalezićev narator se, dakle, vraća u područje detinjstva, ali obogaćen iskustvom odrasle osobe. Ovim postupkom pisac omogućava književnom junaku da razložno obavi selekciju događaja o kojima pripoveda. Kalezić dopušta svom naratoru da prođe kroz proces odrastanja i da u tome sazrevanju otkrije izuzetnu složenost odnosa koji postoje među ljudima; počev od mikrozajednice porodice, do makrozajednice — sela.
Priča o Bezdanici je priča o jami u postojanju, veli u pogovoru Radoman Kordić. Ne treba ni isticati da se značenje jame u Kalezićevom romanu ne da svesti na samo jednu predstavu, recimo na metaforu jame u ličnosti. Nije to moguće učiniti ni s njenim posebnim određenjima, projekcijama. Uvek nešto preostaje, nešto tamno, nesaznatljivo, zaključuje Radoman Kordić.
Upravo navedeno Kordićevo tumačenje sasvim precizno definiše ostvarenu nameru pisca Dragiše Kalezića. Kalezić je bez pogovora uspeo da uspostavi jedan odličan balans između konkretne pojavnosti — kraške jame bezdanice — i metafore o ponoru u ljudskoj prirodi. Ta ravnoteža dovedena je do maksimalnih mogućnosti i samim tim predstavlja osnovno obeležje Kalezićevog romana. Neki detalji daju Kalezićevom pripovedanju posebnu boju i živopisnost. Jedno od središnih mesta zauzima temeljita priča popa Radovana o zbivanjima u prošlosti, vezanim za jamu Bezdanicu. Kalezić predano istražuje i iskušava mogućnost arhaičnog jezika i govora koji daje osnovno obeležje veštini besedništva. Oslanjajući se na bogat kolokvijalni govor sveštenika Radovana, D. Kalezić nam, u svari, prikazuje obrazac epskog mišljenja i tumačenja života. U isti mah, pozivajući se na Radovanovu mudru besedu, pisac nam svesno dočarava mogućnosti kazivanja koje su danas, verovatno, neumitno izgubljene, dok je lepota govora iščilela. Stvarajući kontrapunkt između negdašnjeg i današnjeg govora, Kalezić nas suočava s činjenicom da je redukcija govora kojoj smo danas i ovde izloženi samo posledica svih drugih ograničenja koje vreme donosi.
Kratki roman Bezdanica Dragiše Kalezića predstavlja celovito ostvarenje, delo autora u čije spisateljske mogućnosti, dakle, ne treba sumnjati.
Radomir Putnik
(Savremenik plus, Br.1Z5-1Z6/2006. Str. 122-123)
UPORIŠTE ZLA
Dragiša Kalezić: Bezdanica, „Diogen”, Surčin, 2004.
Bezdanica je roman koji se u celini može uzeti kao parabola zla u ljudskoj prirodi, odnosno, zla u čoveku i vremenu koje on — čovek — oblikuje. Bezdanica se može tumačiti i kao parabola o đavoljem poslu čoveka. I o njegovom nastojanju da se od tog đavoljeg u sebi izbavi. Razapeti između jame i neba, kao „između nade i straha“, jame koja izmiče u dubinu i neba koje je „bilo nekuđ uteklo u visinske visine“, junaci ovog romana su u stalnom dijalogu sa sobom i u stalnom razgovoru s drugim junacima. „Ali svako zlo ima i svoje dobro, jama nije samo to što se vidi, moj dobrotvoru, no je i knjiga duboka“, reći će jedan od njih, „i to ne samo o paklu, no i o nebu! Naučila me ta grdna borčina da se borim protivu nje. .. a za dobro“
***
Brdari, ličnosti ovoga romana, dođu mu kao nekakvi čuvari jame i priča o jami. Njima je „zapala“ jama Bezdanica, kao što je nekim drugim sretnijim ljudima, Usud dao reku, izvor, pašnjake… Čitalac vrlo brzo shvati i razume metaforičnost priče i njenu čvrstu vezu sa stvarnošću, odnosno, da je pred njim stvarna kraška jama, ali i jama istorije i vremena, jama zla, da se pisac, kao i njegov neobični junak Mikonja, prihvatio „zatvaranja jame u nama“, znajući i sam „da ima dobrih ljudi, ali da ima i onih s jamom u duši, i ta je jama dublja od ove.” junaci koji nikud ne odlaze niti odnekud dolaze, zaokupljeni su jamom. A i kad odu, nose jamu u pamćenju.
***
Kad proradi jama u čoveku proradi i realna jama, i ona tada produbljuje jamu u čoveku. Čitav smisao je u naporu da se čovek razjami.
Jama je opšte zlo, kao što je nešto „opšte dobro“ pa se ne sme menjati tek tako. Taj poredak stvari je više plod viših sila i u njih se čovek ne sme uplitati …
Jezik je svojevrsno čudo ovoga romana. Njegovi junaci kad zapodenu razgovor, crpu iz naslaga kolektivne mudrosti i rečitosti, ali svaki ponaosob vuče nekakvu svoju liniju (žicu), pa se u okrilju takve jezičke matrice vrši jezička i psihološka individualizacija, a u svakoj od tih linija čuči nekakva kobna oštrina i teška ironija.
Ratomir — Rale Damjanović
(„Književne novine“, 2005)
BEZDANICA U ZAVIČAJU
Dragiša Kalezić piše onako kako ga nagna životni impuls, ili impuls priče. Uostalom, i nema razlike između ta dva pokretača njegove, ali, u krajnjoj liniji, i sve književne aktivnosti. Priča i život čine jedinstvo, ne razdvajaju se samo se nadopunjuju. Nije mogućno utvrditi gde počinje jedno a gde drugo, i to Kalezić vrlo upečatljivo pokazuje u najnovijem romanu, Bezdanici, četvrtom po redu
***
U suštini, u Bezdanici postoji jedino priča: ne samo, ili ne u prvom redu priča kao postmodernistička fikcija, nego priča koja overava život, potvrđuje da je nešto bilo (ili je moglo biti); postoji priča koja jeste život. U njoj se život jedino može prepoznati, jer u njoj on opstoji upravo kao život. Priča je ishodište života i svih njegovih vidova, manifestacija — sticanja iskustva, obrazovanja.., Status priče u Bezdanici, i rasprava o priči, naizgled tipično postmodernistički proizilaze iz samog ishodišta, nastajanja pričanja, iz zeva realnosti, koji je neposredni poziv priči. Taj zev u ovom romanu nije samo metafora. Nije kao metafora ni predstavljen. Isuviše je stvaran da bi bio tek poetska slika, ali i suviše nastanjen slutnjama, zebnjama, verovanjima, pa i metafizičkim uvidima junaka romana, da bi bio tek obična bezdana kraška jama. Istina, ova bezdanica je toliko realna-pripovedač, dakako, namerno ističe realna svojstva jame — da ona upravo po tome postaje apsolutna metafora.
***
Ne treba ni isticati da se značenje jame u Kalezićevom romanu ne da svesti na samo jednu predstavu, recimo na metaforu jame u ličnosti. Nije to mogućno učiniti ni sa njenim posebnim određenjima, projekcijama. Uvek nešto preostaje — nešto tamno, nesaznatljivo. Tačke gledanja na to nesaznatljivo se daju odrediti. Može to biti kamen u oboru pripovedačeve kuće, ili bilo koje drugo oličeno odredište. Sa svakog gledišta jama se ukazuje kao metafora mogućnosti i nemogućnosti ljudskog dela i ljudskog nauma i, ujedno, kao individualna projekcija opšteljudske i lične sudbine. Gledišta se lako pomeraju. U svako se, međutim, utiskuje pojedinačni udes.
Radoman KORDIĆ
FAME OKO JAME
(Dragiša Kadezić: „Bezdanica„, KUD „Diogen“, Surčin, Beograd, 2004)
D. Kalezić spada u najuži krug naših savremenih pisaca čija je stvaralačka moć, kao i način sagledavanja i nivo razbiranja bitnih stvari koje se tiču življenja i stvaranja u izrazitoj nesrazmeri s njegovim stilom življenja i javnog ophođenja. On svome delu ne pripomaže ni na jedan od načina na koje se to danas uveliko i uspešno čini, te bi se moglo reći da je u tom pogledu preterano konzervativan. Ukopan u prošlost, onu daleku i duboku, mitsku. Ne sedi ni u kakvom forumu ili odboru, ne pripada nijednoj političkoj stranci, niti je ikada pripadao, ne „valja” nikakav biznis, nema svog patrona ni u izdavaštvu niti među književnim arbitrima. Ne nastupa ni po javnim tribinama na kojima se, čast izuzecima, blebeće o koječemu. On jednostavno sedi u svom sobičku na periferiji Zemuna — trpi život, čita i piše, a u pauzama igra šah s kompjuterom, i povremeno se osvežava šoljicom kafe i čašicom rakije. Sve čega se lati radi marno, strpljivo i, rekao bih, veoma dobro.
***
Bezdanica je većim delom ispripovedana narodnim govorom; bjelopavlićkim idiomom, preciznije rečeno, koji Dragiša Kalezić odlično poznaje, budući da je i sam iz tog kraja. Ona, Bezdanica, u izvesnom smislu je kratka etnička i porodična hronika, bogata galerija naravi, i k tome parabola o trošnosti svega što nosi ljudski znak. I sve je to bogme ispričano na sto pedeset strana džepnog izdanja.
Za trenutak sam se začudio da se Kalezić, koji je, verujem, imao na raspolaganju dosta mudrih iskaza, opredelio da uzme za moto svoje knjige reči anonimusa iz svog rodnog mesta: „Kuku meni, sve mi je jasno“, izgovorene sredinom prošlog veka, a mogle su biti izgovorene i danas. No odmah sam shvatio da je tako jednim metkom ubio dva zeca (prvo, ukazao je na našu hudu sudbinu, i kao jedinki i kao zajednice i, drugo, na to šta jedan anonim Bogu iza leđa može da smisli.
Radomir Mićunović